Altruist - utopist

ponedjeljak, 03.05.2010.

B.B.B. - bezglave, blesave, budaletine.....udarac broj 2

Davnog 5. listopada 2008. sam napisao jedan znakovit post koji danas poprima ton aktualnosti. Stoga, ctrl C, a zatim ctrl V i etogac, pročitajte tko želi.

Ne mogu a ne osvrnuti se na divljanje bezglavih, blesavih budaletina (aka B.B.B.) po Pragu te tako zanemariti svoje uobičajene teme.
Još jednom smo se osvjedočili u plodove rata, a potom i pomahnitalog materijalizma te utjecaja toga dvoga na odgoj. Koliko god mi šutjeli o tome, glavni razlog nastanka ovakvih moralnih i kulturalnih invalida su RODITELJI!!!!!! No, neću o roditeljima, neću ni o krepilima koji razbijaju, uništavaju, mrze, pljačkaju (pitam se ima li policije na ovom svijetu), pisat ću o jedinoj mogućoj prevenciji.
Dakle, prvo bi se trebali naći političari, na čelu sa Bandićem koji ovoj skupini retardanata konstantno ide na ruku, i u skladu sa zdravim razumom donijeti neke izmjene zakona koji bi urodili plodom. Kada govorim o donošenju plodova mislim na izbijanje ikakve primisli nasilja iz glava povodljivaca i krepila, a to je jedino moguće slijedećim:

1. U slučaju izgredništva van države (kao što se toliko puta dogodilo) i sramoćenja zdravog razuma, moderne civilizacije, Hrvatske države, Zagreba, njihovih obitelji i njih samih, izgrednicima se trebaju oduzeti putovnice na 3-5 godina kako ih se ne bi dovelo u napast da ponovno ne odu van države sramotiti nas i uništavati tuđu imovinu i zdravlje. Nakon 5 godina čovjek biva pametniji, pogotovo ako osjeti na vlastitoj koži drakonske posljedice.

2. DOŽIVOTNA zabrana pohađanja bilo kakvih utakmica i stadiona ako se ustanovi da je izgrednik uporan u svojim nastojanjima upropaštavanja tuđih života i imovine. Dakle, ukoliko ga se 2-3 puta ulovi u sličnim zlodjelima.

3. U osobne dokumente bi im se trebala uvesti lako primjetiva CRNA TOČKA koja označava status IZGREDNIKA i time mu zagorčava život na svakom koraku: od pronalaženja posla (tko želi kretena zaposliti???), preko rutinskog nenajavljenog kontroliranja lokacije osobito tijekom utakmica do obaveznog psihološkog savjetovanja tokom 2 godine uz dobrovoljan rad u institucijama tipa udruge za djecu sa posebnim potrebama, downovim sindromom ili u bolnici za maligna oboljenja - dječji odjel - čisto da se upozna sa stvarnim problemima i nevoljom na ovom svijetu te uvidi besmisao svojih prijašnjnih djela.

4. Kao šećer na kraju zabranio bi Dinamu igranje u Europi na 3 godine. Jedino bi tako razne glavešine shvatile da su navijači sastavni problem kluba, a ne nekih tamo policajaca, udruga ili koječega trećega.

To nije sve, u Engleskoj su jako dobro stali na rep kretenima koji misle da za njih pravila ne vrijede. Tako bi trebalo i u Hrvatsku uvesti par izmjena zakona i, garantiram vam, upalilo bi.
I za kraj, kao i obično kad idem na posao prolazio sam pokraj udruge navijača Dinama u Draškovićevoj i bacio sam oko na njihove majice koje prodaju. Na jednoj majici sam vidio siluetu navijača koji lomi polocijski pendrek. E sada nek mi onaj polupismeni, samodopadni glasnogovornik (koji ni hrvatski jezik ne poznaje) Šagud objasni šta to znači i koju poruku odašilje ova majica nego da se bori protiv policije!!!!! I nakon svega oni se kao ograđuju od izgreda a zna se da su jezgra te zločinačke organizacije koja se skriva ispod nogometa.

03.05.2010. u 14:58 • 1 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

nedjelja, 21.12.2008.

Mlinski kamen

Gledao sam Lica nacije. Gostovao je prof. Tonči Matulić i još neki pravnik, pametni ljudi. Kako bilo, spomenuli su i fenomen "humanitarnih" akcija koje periodički pogađaju i zapljuskuju naš narod, osobito u blagdansko vrijeme.
Moram priznat da nikada nisam zvao te vruće linije, prvenstveno jer nisam vlasnik telefonske linije kojom se koristim, ali i zbog jedne male stvari. Naime, uvijek mi je nešto smrdilo oko te sve pompe i prisiljene dobronamjernosti, isforsiranih smješaka i hiper emocija. Svaki put mi je zasmrdilo to propikavanje ljudske savjesti milom glazbom, neugodnim slikama i spotovima te ta neutaživa želja za prolijevanjem milijuna tona emocija. Masa je glupa, bolesne savjesti i emotivno nezrela, pa koliko je teško iz takvih ljudi izmusti i zadnju lipu? A tko na kraju najbolje prođe? Telekomunikacijske korporacije i TV kuće na kojima sekunda reklame nakon takvih serviranih emocija prelazi u suho zlato. Ok, nešto se novaca slije i u đepove onih kojima je potreban, ali pitam se da li je taj novac davan dobrovoljno ili ne? Pravno taj novac je čista milostinja, ali ako dublje zaronimo možemo zaključiti kako ispravnom taktikom možeš izvući od neobrazovanih, naivnih i bolesnih i zadnju teško stečenu lipicu. Prema tome, nije li to pljačka pod krinkom humanitarnosti? A na one cirkusante koji su navodno javna lica te se tamo promoviraju neću trošiti više od ove rečenice!
Spomenuti pravnik koji je gostovao u "Lica nacije" je izrekao nešto što me se duboko dojmilo i pogodio točno u bit stvari te mi tako pomogao da i sam mogu bolje prereći ono što mislim. A rekao je kako su te kvazi humanitarne akcije obješene o hrvatski narod poput mlinskog kamena o vratu. Izvrsna analogija.
Za kraj, trebamo li se odreći tih "humanitarnih" akcija? Mišljenja sam da se svakako moramo odreći takve pljačketine, a za dobrobit našeg naroda i onih kojima je novac potreban odgajajmo djecu u duhu solidarnosti i ljubavi...i to primjerom, svojim primjerom, a ne show paradama.

21.12.2008. u 14:54 • 13 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

ponedjeljak, 20.10.2008.

Sebična lakrdija ili kako žive u neznanju

Baš sjedim neki dan sa društvancem i osoba C kaže kako se ženi kroz godinu dana. Osoba A i osoba B bijahu usupnuti te, kao kroz šalu krene zadirkivanje, ali umjereno i u mjeri. U međuvremenu su došli X i Y te se upoznali sa temom te zdušno stali zbijat šale na račun obiteljskog života. Naravno, tim osobama ženidba nije ni na kraj pameti, iako su već duuuugo u vezama, ali našli su se pametovat. Kako je ona stara „u svakoj šali pola istine“ vrlo točna, tako je bilo i ovdje. Sve što su šaljivdžije zbijali to su i mislili. Nema veze, svatko je kovač svoje sreće. No, nameće mi se pitanje što bi bilo da je osoba C počela istom mjerom uzvraćati i braniti svoje stavove? Vjerojatno bi bio prozvan nazadnim, konzervom, zatucancem, jadnikom koji nema pojma o životu i sada će zakucati posljednji čavao u lijes svoje slobode i sreće. Kao onaj koji je sudjelovao razgovoru ja sam ovako vidio situaciju osobe C: čovjek ima blizu 30 godina, zna što hoće u životu, ima pokraj sebe osobu za koju je siguran da je osoba vrijedna žrtve, odricanja, ali ona koja to isto daje, dovoljno je zreo da zaključi kako želi obitelj i dovoljno je pametan da spozna kako mu obitelj neće oduzeti niti sreću niti slobodu već mu ispuniti život i uzdići ga na jedan novi nivo, dosta mu je povlačenja po parkovima, sobama na tulumima, zadimljenim bircevima i rastanaka u sitne sate, dosta mu je mamice, tatice, bakice, djedice, čovjek hoće sve ono što je najnormalnija stvar – obiteljski život!
Gdje je problem? Čini se da osobe A, B, X i Y nemaju neku lijepu viziju braka i obitelji. Sve kreće od odgoja, slažem se, ali mislim da i današnji način života, današnja kultura, koja nam nameće da je čovjekov život prekratak i da treba sve podrediti samome sebi, koja nam sugerira da drugi nije vrijedan muke i žrtve, koja nam kazuje da je moja slobodica i komfor svetinja koje se ne smijem odreći, koja nam utrpava mentalitet sebičnosti i pohlepe za samoga sebe, ima utjecaja na mozgove današnjih ljudi. Smatram da to što pasemo sa televizije, a čini nas nesposobnima za obitelj, za drugoga, kronično nagriza današnje društvo. I na kraju, kada ljudi vide da stremiš ka obitelji, zajedništvu i potomstvu – nečemu najzdravijem što može biti, onda te ismiju kao kakvu nazadnu budaletinu, a svoje sebične i proždiračke teorije proturaju kao napredne, liberalne i bogom dane i time zatvaraju svaku sljedeću mogućnost za raspravu gradeći zid netolerancije, nepoštivanja i lakrdije. Zanimljivo.
Opet sam negativan......ah, jadan ja.naughty

20.10.2008. u 20:45 • 13 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

nedjelja, 05.10.2008.

B.B.B. - bezglave, blesave budaletine

Ne mogu a ne osvrnuti se na divljanje bezglavih, blesavih budaletina (aka B.B.B.) po Pragu te tako zanemariti svoje uobičajene teme.
Još jednom smo se osvjedočili u plodove rata, a potom i pomahnitalog materijalizma te utjecaja toga dvoga na odgoj. Koliko god mi šutjeli o tome, glavni razlog nastanka ovakvih moralnih i kulturalnih invalida su RODITELJI!!!!!! No, neću o roditeljima, neću ni o krepilima koji razbijaju, uništavaju, mrze, pljačkaju (pitam se ima li policije na ovom svijetu), pisat ću o jedinoj mogućoj prevenciji.
Dakle, prvo bi se trebali naći političari, na čelu sa Bandićem koji ovoj skupini retardanata konstantno ide na ruku, i u skladu sa zdravim razumom donijeti neke izmjene zakona koji bi urodili plodom. Kada govorim o donošenju plodova mislim na izbijanje ikakve primisli nasilja iz glava povodljivaca i krepila, a to je jedino moguće slijedećim:

1. U slučaju izgredništva van države (kao što se toliko puta dogodilo) i sramoćenja zdravog razuma, moderne civilizacije, Hrvatske države, Zagreba, njihovih obitelji i njih samih, izgrednicima se trebaju oduzeti putovnice na 3-5 godina kako ih se ne bi dovelo u napast da ponovno ne odu van države sramotiti nas i uništavati tuđu imovinu i zdravlje. Nakon 5 godina čovjek biva pametniji, pogotovo ako osjeti na vlastitoj koži drakonske posljedice.

2. DOŽIVOTNA zabrana pohađanja bilo kakvih utakmica i stadiona ako se ustanovi da je izgrednik uporan u svojim nastojanjima upropaštavanja tuđih života i imovine. Dakle, ukoliko ga se 2-3 puta ulovi u sličnim zlodjelima.

3. U osobne dokumente bi im se trebala uvesti lako primjetiva CRNA TOČKA koja označava status IZGREDNIKA i time mu zagorčava život na svakom koraku: od pronalaženja posla (tko želi kretena zaposliti???), preko rutinskog nenajavljenog kontroliranja lokacije osobito tijekom utakmica do obaveznog psihološkog savjetovanja tokom 2 godine uz dobrovoljan rad u institucijama tipa udruge za djecu sa posebnim potrebama, downovim sindromom ili u bolnici za maligna oboljenja - dječji odjel - čisto da se upozna sa stvarnim problemima i nevoljom na ovom svijetu te uvidi besmisao svojih prijašnjnih djela.

4. Kao šećer na kraju zabranio bi Dinamu igranje u Europi na 3 godine. Jedino bi tako razne glavešine shvatile da su navijači sastavni problem kluba, a ne nekih tamo policajaca, udruga ili koječega trećega.

To nije sve, u Engleskoj su jako dobro stali na rep kretenima koji misle da za njih pravila ne vrijede. Tako bi trebalo i u Hrvatsku uvesti par izmjena zakona i, garantiram vam, upalilo bi.
I za kraj, kao i obično kad idem na posao prolazio sam pokraj udruge navijača Dinama u Draškovićevoj i bacio sam oko na njihove majice koje prodaju. Na jednoj majici sam vidio siluetu navijača koji lomi polocijski pendrek. E sada nek mi onaj polupismeni, samodopadni glasnogovornik (koji ni hrvatski jezik ne poznaje) Šagud objasni šta to znači i koju poruku odašilje ova majica nego da se bori protiv policije!!!!! I nakon svega oni se kao ograđuju od izgreda a zna se da su jezgra te zločinačke organizacije koja se skriva ispod nogometa.

05.10.2008. u 09:53 • 4 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

srijeda, 01.10.2008.

Big bang for dummies (like me)

Malo sam čitao neke blogove pa sam se prisjetio jednog, za mene, zanimljivog otkrića. Naime, radi se o teoriji nastanka svemira, tzv. Big bang. Prije sam mislio da to i nije neko znanstveno iznašašće, mislio sam kako je to samo teorija. Big bang to i jest, ali teorija sa znanstvenim podacima na koje se ne može oglušiti.

Prvo bih spomenuo dopplerov efekt. To je pojava koja se pojavljuje na različitim gustoćama zvučnih valova objekta koji se približava od onog koji se udaljava. Najbolji je primjer jureći vlak. Kad se približava ima viši ton nego kada odlazi od nas. Slika će vam najbolje pojasniti o čemu se radi:



Dakle, frekvencija zvuka putujućeg objekta je veća kod dolazećeg nego kod odlazaćeg objekta. Isti efekt vrijedi i za boje, koje su u biti titrajuće svijetlo. Tako, primjerice, dolazeće svijetlo ima višu frekvenciju od odlazećeg, baš kao što i slika prikazuje:


Zašto je to bitno za Big bang teoriju? Naime, astronom Hubble je promatrajući svemir zaključio na temelju dopplerova efekta da se svemir širi. Promatrajući daleka zviježđa uočio je promjene u frekvencijama, odnosno bojama. Iz svojih proučavanja iznjedrio je konstantu koja označava brzinu udaljavanja galaksija jedne od druge. Pomoću hubbleove konstante su izmjerili udaljenosti zvijezda i enormnim računanjem izračunali koliko je trebalo svemiru da dođe to početne točke, odnosno big bang-a. Jer ako se svemir širi morao je od nekuda i početi. Kažu između 15 i 20 milijardi godina (to ovako izgleda: 150000000 - 200000000). A brzina širenja svemira iznosi 75 kilometara na sekundu i megaparsek. Ovo posljednje jest udaljenost iz koje se razdaljina od Zemlje do Sunca vidi pod kutom od jedne lučne sekunde odnosno 1 parsek = 30, 856 bilijuna km ili 3,2615 godina svjetlosti. 1 megaparsek je milijun parseka. Etonaughty



Cijela teorija ovisi o točnosti Hubbleove konstante. Neki znanstvenici čak tvrde kako svemir diše i kako je big bang događaj koji se ponavlja svakih nekoliko bilijuna godina.
Kako bilo, čini se da se sve miče i pokreće, a pokret kao osnovna značajka ograničenosti i nesavršenosti mi ponovno ukazuje na nekog savršenog koji se stvarajući igra (ako uzmemo da je igra čin koji se ne čini iz nužnosti već čiste želje).
Sve ovo je fascinantno i mene kao vjernika pokreće na misao o inteligentnom pokretaču cijelog ovog našeg svemira (zanimljivo da kažem našeg a ne znamo niti 1 % o njemu:). No, da ne odem predaleko i izgubim se u fizici, koju površno poznajem, mogu jednostavno svoja opažanjna usmjerit na samoga sebe i dobit ću jedan mikrokozmos sa svojim osobnim big bangom tamo negdje 1979. u utrobi svoje matere. I baš kao što svemir diše, danas dišem i ja, širim se i skupljam, a i slabo se poznajem ako ćemo iskreno. Stvarno sam samome sebi svemir, no u meni je sve samo ne mir, pa na tom tragu svemiru ostavljam da se zove svemir, a svoj mikrokozmos mogu nazvati nemirlud Mnoštvo je pitanja predamnomzujo



ps. nadam se da prepoznajete ovu potonju slikupjeva, sigurno je sve počelo ovako: kiss

01.10.2008. u 22:03 • 3 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

petak, 26.09.2008.

Katolički (dobrano ukorijenjeni) ekskluzivizam

Za početak bih se samo pohvalio da upisujem slijedeću godinu svoga studija. Bilo je gusto i naporno, ali sam uspio.
Drugo, zašto ne pišem blog često? Pa, stres oko ispita je doprinio, ali i dvojba oko toga čita li netko ovo moje baljezganje ili ne. Nema smisla pisati ako nitko ne čita. Da sam htio pisati samome sebi, pisao bi privatni dnevnik. Sudeći prema vašim komentarima, izgubio sam redovito čitateljstvo, no šta je tu je. Znam da me prati sveprisutna Donna, budući kateheta Mikulić (iako sam se okomio na njega u zadnjem postu – ups, sori:), osobenjak pšeničnjak, mlada Ivana.......hm, tko još? Aha, da, jedan Veseli zombij i to je sve, možda još moj prijatelj fotograf, ali nije on za ove moje teme, on je za neke vedrije teme. Sve u svemu probrano čitateljstvo za koje se isplati piskarati. I naravno, ako sam koga izostavio neka mi oprosti i neka se javi, volio bih ga osobno pozdravit, baš kao što ću sada pozdraviti probranu ekipu: ŽIVJELA, probrana ekipowave
Danas bi volio pisati o ekskluzivizmu u katolika. Naime, poznajem mnogo aktivnih katolika, onih koji redovito i sa žarom prakticiraju svoju vjeru, i moram zamjetiti kako njihovi životi svjedoče samo njih, nikakav upliv transcendencije tu nije prisutan. Kako bi rekli neki tamo „od Boga ni B“. Smatram da je život pojedinca temeljno okruženje za odnos sa Bogom, govorim o životu koji živimo, ne naša 4 zida ili misu. I to je život, ali govorim da Boga kojeg nosimo u sebi, odnosno on nosi nas, bi trebali tako nositi da drugi čovjek spozna tog našeg Boga bez da mu ijednu riječ o Njemu uputimo.
Nerjetko srećem ljude koji ne prestaju govoriti o Bogu, a u njihovom prisustvu jedino što osjećam, spoznajem i vidim su oni sami. Ako je vjera, kako tvrde, njihov pokretač, snaga za život i sl., kako to da u tolikoj silnoj vjeri jedino što vidim na njihovim licima je odsjaj siromašne nutrine, egocentričnost silnih razmjera i navezanost na svoje mišljenje do te mjere da su kadri drugoga smaknuti ako je u suprotnosti od te njihove „ortodoksije“. Zar vjeruju u same sebe???? Ti veliki duhovnjaci često preko usana puštaju slične uzrečice, osobito ako im se zahvaljujete na nečemu. Tako kada im se zahvalite za najmanju sitnicu oni vam gotovo odbruse: Bogu hvala (ne meni). Da se razumijemo, nemam ništa protiv te uzrečice, ali kada za svaki hvala čovjek tako odgovara.....osobno izgubim volju više ikad zahvaliti toj osobi. Onda ću reći hvala Bogu, a ti se fućkaj sa svojim prenošenjem hvale na Boga. Ako sam ti rekao hvala na čokoladi, onda nisam rekao Bogu hvala, već tebi!!!! A ako si toliko duhovan, shvatit ćeš da zahvalnost treba cijeniti i pristojno reći „molim“, a Bog će primit zahvalnost po tvojoj pristojnosti i dostupnosti, a ne po tvojim indiferentnim i eklskluzivističkim riječima.
Nadalje, ti ekskluzivisti katoličke crkve se vole razmetati duhovnom ostavštinom. Jedna od najkorištenije stečevine kojom se kite je siromaštvo i skromnost po uzoru na sv. Franju, najkrivoizinterpretiranijeg i najkrivonasljedovanijeg sveca naše crkve. Naime, tim ljudima je jako bitno biti skroman i siromašan (duhom, naravno), pa čine sve ne bi li ostavili takav dojam na druge. Naravno, u stvarnosti su posve drugačiji, pa tako kada su u pitanju djeca dotičnih ekskluzivista onda nije dovoljno dobar običan vrtić – već treba preko veze upast kod časnih sestara ili u privatni vrtić, nije dovoljno dobra hrana na rođendanu prosječnog dijeteta – treba djetetu zabranit da jede sve osim provjerenih kolača, sva djeca su pomalo nazadna u odnosu na ekskluzivističku djecu. A u običnom životu ništa nije dovoljno dobro za njih, pa se tako na more ne može bez klimatiziranog automobila, nisu svi ljudi dovoljno dobri da se druži sa njima, ko psuje taj je vrag, ko spomene pimpek i sisu taj je nastrani manijak, čovjek bez fakulteta nije ljudsko biće, svećeniku se mora virit iz guzice, a do doktora se obavezno ide putem dobre stare veze.
Nažalost, ništa od ovoga nisam preuveličao. Sve je doslovno. Vidjeh – doživjeh!!! I sve se to događa u stopostotnoj uvjerenosti u ortodoksnost svojeg kršćanstva i sa preobiljem svetog vokabulara: Bog, Isus, želi, hoće, Duh, ja, ja, ja, Duh Sveti, Marija, Svet, ja, Božja, milost, Isus, ja, volja......itd.
Mogao bih danima pisati o tim ljudima. Nije vrijedno, čini mi se. Za kraj bi volio samo spomenut kako smatram da biti katolik nije istoznačnica sa biti ekskluzivan. Ekskluzivizmom isključujemo drugoga, a svi dobro poznajemo stranice Evanđelja i kako je glavni lik tog istog postupao sa isključenima, a kako sa isključivačima – ekskluzivistima. Naravno, ovaj moj tekst neće ništa promijeniti, ponajmanje ekskluziviste (za njih je moj blog leglo opačine i pomahnitalog liberalizma), no neka stoji napisano, činjenice nisu nikome odmogle, barem ne u objektivnom smislu.

26.09.2008. u 15:29 • 5 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

četvrtak, 04.09.2008.

Bijeli Zagreb grad



Na mome se blogu jedan student ogorčen sažalio nad sobom i rekao kako, citiram: "ne mogu vjerovati da živim u ovom bijednom gradu". Uz dužno poštovanje kolegi, ne mogu ostati indiferentan na takav govor o mom gradu. Ovaj grad je takav kakav je, ali toliko dobroga daje našoj zemlji da ponekad arogantno zaboravimo na to. 70% obrazovanih Hrvata je u Zagrebu završilo svoje fakultete. Njih još više ih je našlo svoje bračne drugove u istom tom bijednom gradu. Mnogi su sretno zaposleni u ovoj prčiji. Neki su našli čak svoje posljednje počivalište na nekom od Zagrebačkih groblja, a nekima je nedosanjani san.



Da možda spomenem nebrojene pjesnike koji su u ovoj bijedi našli svoju vječnu inspiraciju, kao na primjer Drago Diklić, Jadranko Črnko...ili možda Tin Ujević ili Antun Gustav Matoš?? Nije li i August Šenoa bio zaljubljen u ovo u što i ja?



Hoću li spomenuti i slikare, glazbenike, balerine, ulične svirače, znanstvenike i učenjake??? Jesmo li svi mi tako jadni kada nam je ova bijeda od Zagreba toliko srcu prirasla ili je problem negdje drugdje???



Zaista, rijetko čujem iz ustiju došljaka sa juga nešto lijepo o ovoj prčiji u koju svi oni ipak zdušno dolaze, a nerjetko i ostaju - a ne poštuju.
U svakom grad u kojem sam živio - Splitu, Samoboru, Rijeci, Munhenu - našao sam nešto lijepo i nikada nisam dao protiv grada, jer kako kaže jedan Siniša - grad, to ste vi.
I kako sam, sudeći prema Sinišinim riječima, Zagreb - ja, stavljam ove slike da svjedoče protiv svih onih koji ne znaju cijeniti tuđe. Neka vrište ove fotografije njima na sramotu.

U potpisu, ponosni purger!!!

04.09.2008. u 22:50 • 2 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

petak, 29.08.2008.

Vratija se.....

Eto, kao i prošle sezone izbacujem pokoju sliku iz kućne radinosti. Bilo mi je sasvim ok, izvrsno čak. Lokacije ćete lako pohvatati...u slučaju dezorijentacije i radoznalosti priskočit ću vam u pomoćfino









29.08.2008. u 22:27 • 4 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

nedjelja, 10.08.2008.

Gospa tours-one way tickets only!!!

Naslušao sam se svega u životu, ali do ušiju mi, ovih dana, doprje nešto fascinatno, nešto što i ranije čuh, ali tek sada se pošteno zapitah oko detalja.
Naime, reče jedna žena kako je u raju predivno. Gospa je (međugorska) Vicku (slavnu vidjelicu) i ostatak vidioca (pitam se imaju li to zvanju upisanu u radnu knjižicu???) odvela ni manje ni više nego u raj. Žena je sva u ushitu prepričavala Vickine tričarije te reče: "U raju prevladava žuta boja i svi pjevaju i plešu, a sv. Petar sjedi pred vratima." Tragedija bi bila manja kada ta prepričavateljica ne bi bila žena sa diplomom Instituta za teološku kulturu laika i zaposlenica nekakvog centra za duhovnu pomoć(?!?).
A sada moja zapažanja. Hm, ako je boja svjetlost koja titra u određenoj frekvenciji postoji mogućnost da svijet koji gledamo uopće nije u bojama koje vidimo, već je možda naše oko samo tako konstruirano da određene frekvencije vidimo u određenim tonovima. Tako, primjerice, trava možda uopće nije zelena, no to nije ni toliko bitno koliko je bitna činjenica da je boja sastavni dio materijalnog svijeta, a ako je Bog duh, onda kod njega nema boja, dovraga i bestraga!!! Kako je to promaklo jednoj obrazovanoj ženi, ili još bolje jednoj Vicki - ženi velikog duhovnog iskustva (??*$%&%$%&"#)? Nadalje....sveti petar sjedi pred vratima????? Kojim vratima? Čega vratima? Od čega vrata? Sto mu gromova opet materija!!! A onda za kraj - u raju svi plešu pjevaju!!!! Hm, žuta boja, svi plešu i pjevaju, frajer sa ključevima sjedi pred vratima....ovo me neopisivo podsjeća na HNK Vrapče, oliti Lopaču, ako ćemo po kvarnerski. No, dobro. Ne da mi se više zgražavat. Čini se da je Vicka svoja dječja poimanja raja i svega što se veže uz sveto vrlo vješto pretočila u svoje vizije i eto ti putovanja u raj sa agencijom "Gospa touring". Nažalost, mnogi učeni ljudi, a i oni koji se samo tako osjećaju spremni su žrtvovati svoj intelekt i istinski susret sa Stvoriteljem zbog tričarija hercegovačke trgovkinje izvrsnih menađerskih sposobnosti i upitne, ali pitke duhovnosti koja ne zahtjeva još mozganja već lagano, nizvodno spuštanje na osnovnoškolsku vjeru na splavu zvanom "Lezi lebe da te j...m"; i tako se konzumistički zapadnjački duh sa svojim površnostima perfidno prosuo po "posljednjem" uporištu borbe protiv istog.
Eto, e da, idem na godišnji, možda svratim i u Međugorje. Živjeli!!!

10.08.2008. u 11:14 • 5 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

ponedjeljak, 07.07.2008.

Zadrtost na eN-tu

Image and video hosting by TinyPic

Sjedim svakodnevno pod otvorenim prozorom i čitkaram kojekakve literature, skripte, ovo, ono i u toj svakodnevnici mi se događa jedna čudna stvar, gotovo nevjerojatna, meni fakin neshvatljiva!!! O čemu se radi.....naime, ispred moje zgrade dnevno protutnji gomila automobila; velikih, malih, skupih, jeftinih, s klimom, bez klime, crvenih, plavih, ljubičastih, zelenih na štrafte, sa kotačima, bez, itd. Ne smetaju mi. No, svakih sat vremena mojom ulicom protutnji jedan automobil sa otovrenim šajbama do poda iz kojeg trešti nešto što ne mogu ni glazbom nazvati, nešto što podsjeća na neka davna vremena - ona kad su došli iz Male Azije i htjeli sve učiniti svojim - nešto što u meni izaziva osjećaj gorčine, znoja ustajalog, jeftinoće i zadaha alkohola, osjećaj zadrtog mentaliteta, uskogrudnosti, isključivosti, agresije i pohote - odnosno pakla. Pogađate - to što trešti su cajke. I zanimljivo je da u tjedan dana možda ako prođe jedan auto koji glasno sluša nešto što se može nazvati glazbom, a u svim ostalim slučajevima trešte cajke. Dvanaest je sati i dnevno prođe oko dvanaest različitih automobila iz kojih drma to smeće, ali ono do daske, do jaja. Da se razumijemo, to nisu jeftini automobili. Tatice su im kupili dobre pile - sa klimama - ali ipak je bitnije da rulja vidi kako je on velika faca - oznojena, btw, umjesto da se hladi klimom.
I sad je vas pitam kakvi su kompleksi u pitanju, kakav mentalitet, koji sklop u glavi kada ih tjera da se svi ponašaju tako ukalupirano, a taj kalup je nažalost opće mutavilo i gluparija strašnih razmjera? Što ih tjera na to?
Ovo je samo jedan primjer. Oni se ponašaju indentično i u drugim stvarima, samo što sam ja primjetio i naveo samo ovaj. Primjerice odnos prema ženama. To je strava. Žene su im porno hologrami oko kojih se vrte i ubacuju euriće u njih kako bi ih još bolje napalili. Ako je sreće i para na kraju se i pofukaju.
Da, to je još jedna od stvari koje jednostavno ne idu u moj ograničeni um. Žao mi je. Ako netko znao nešto više o tom fenomenu molio bi ga da svoje znanje podijeli na ovom blogu sa nama ostalima. HVALA.

07.07.2008. u 21:03 • 3 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

nedjelja, 15.06.2008.

Autohtoni primitivizam

S obzirom da mi od doma neće uploadati postove, napisat ću još jedan ovdje na posleku pjeva

I tako, vozim se jedan dan u vlaku i onako nehotično čuh razgovor dvoje ljudi. Jedan muškarac i žena. I stao muškarac pripovijedat kako se on fino učlanio u HSU (Hrvatsku stranku umirovljenika) i kako je to super. Nakon uvodnih hvalospjeva predloži on svojoj sugovornici da se i ona učlani, da je to predobro i svidjet će joj se. Na to kaže dama, pomalo uzjapureno: "A šta ja imam od toga ako se učlanim?"!!!! U ovom su mi se trenutku oči razrogačile i tlak mi je skočio na 1200 hekto paskala. Vjerojatno sam bio čudan ljudima oko sebe, a i vama sam možda čudan kako me takvo što može iznervirat.
Naime, bio je to klasični, hrvatski, autohtoni, učestali, egoistični primitivizam koji radi po ključu koristoljubivosti i hedonizma. Zašto Hrvatski građanin ne može imati u svojem habitusu želju za boljitkom i prosperitetom bez da se pritom obogati na tuđoj grbači??????? Zašto tzv. mali ljudi moraju biti mali samo zato što nemaju koliko veliki? Da kojim slučajem imaju koliko i veliki, ili mogućnosti koje imaju veliki, ti mali bi postali ne veliki, već gigantski, abnormalno gigantski!!!!
Prema razmišljanjima dame iz vlaka, ako nemam financijske koristi, ili neke druge - tipa korisnih poznanstava, politikom se ne trebam niti baviti. Zato nam i je kako nam je, jer ljudi pristupaju politici sa takvim kompleksima. Jedno imam za reći - svašta majka rodi.
Gade mi se takvi ljudi, i govorim suprotno onom cariniku iz Evanđelja, odnosno analogno onom "pravedniku" - Bože, hvala ti što nisam kao oni - i dodajem - i ne daj da ikada takav postanem, a ako postanem, molim te, učini da me nestane!!!

15.06.2008. u 12:50 • 3 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

Prikaz dokumenta Međunarodne teološke komisije o LIMBU, pars 2.

Ispričavam se na odužem postunut

U 20. stoljeću teolozi se okreću razumu i pokušavaju pronaći pozitivno riješenje. Na II. Vatikanskom koncilu pojavila se struja koja je htjela vratiti stare teorije, ali razum je prevladao i teškog srca prihvatili su se argumenti koji su dikreditirali tradicijske teorije. Predložena su riješenja koja će se bolje podudarati sa sensus fidelium. Naime, vjernici nikada nisu prihvatili ta teološka naklapanja o propasti nekrštene djece, pa su se sudionici koncila, mahom biskupi, zapitali kako je to moguće. Na kraju kocil nije uzeo tu temu na raspravu jer su smatrali da nije sazrijelo vrijeme za teološku refleksiju o tom pitanju.
Od silnih nonsensa koje je crkveno učiteljstvo izreklo o ovoj temi iznio bi još jedan primjer čiste ljudske želje za manipulacijom podložnih i njihovom još većom revnošću u želji da ih se još bolje ujarmi i to strahom Božjim, tim darom Duha Svetoga. Firentinski koncil iz 1442. je ovako upakirao uvjerenje Katoličke crkve u nužnost krštenja: djeci se „ne može drukčije pomoći da se oslobode đavolje vlasti i da budu ubrojena u Božje posinstvo, osim sakramentom krštenja.“
Na sreću, nije sve tako crno. Sensus fidelium i osvješteni teolozi mnogo su učnili za pomak svijesti i učenja. Prema tome možemo zaključiti na tri glavne tvrdnje koje pripadaju vjeri Crkve, koje zadiru u samu srž pitanja o sudbini nekrštene djece:
1. Bog hoće da se svi ljudi spase
2. To se spasenje daje samo po sudioništvu u Kristovu pashalnom misteriju, odnosno posredstvom krštenja za otpuštenje grijeha, primljena u skaramentu ili u nekom drugom obliku
3. Djeca neće ući u Božje kraljevstvo ako ne budu milošću otkupljenja oslobođena od istočnog grijeha
S ovim točkama se i poklapa tvrdnja da je kazna za istočni grijeh uskraćivanje
blaženog gledanja, koju je iznio Inocent III., a pripada vjeri. Da bi doskočili ovoj tvrdnji, a ne taknuli u svetu vjeru, kojoj je bolje podvrgnuti i zdrav razum nego promijeniti jedan zarez (sarkazam namjeran), trebamo se pitati kako Bog zaobiđe, izbriše istočni grijeh kod nekrštene djece kada ih spašava? Vodeći se metodološkim načelom prema kojem se ono što je manje poznato mora proučavati u svjetlu onoga što je bolje poznato, za polazište istraživanja o sudbini te djece, kako se čini, može se uzeti Božja spasenjska volja, Kristovo posredovanje i dar Duha Svetoga, kao i promatranje stanja djece koja primaju krštenje i bivaju spašena djelovanjem Crkve u ime Krista. Sudbina nekrštene djece ostaje ipak granični slučaj u teološkom istraživanju.
Da bi u potpunosti shvatili stav Crkve moramo uzeti u obzir i teoriju nužnosti Crkve za spasenje, jer u protivnom bi se uzbibale mnoge vode. Još je sv. Ciprijan rekao kako izvan Crkve nema spasenja. Drugi vatikanski je to potvrdio. No, pitanje je što i koga obuhvaća ta Crkva. Mora se isto tako uzeti u obzir da oni koji žive u neznanju o pravoj religiji, ako je ono nesavladivo, u očima Gospodnjim ne snose za to nikakvu krivnju.
Isto tako, bitan je i pojam nužnosti sakramentalnog krštenja. Suobličenje Kristu, koje se događa po Duhu Svetom, a sve to po želji Boga Oca događa se po sakramentalnom krštenju. Kršćanska je zajednica od samih početaka vjerovala u nužnost krštenja za spasenje. Smatrajući sakramentalno krštenje nečim nužnim, budući da je riječ o redovitom sredstvu koje je Krist ustanovio da ljude suobliči sebi, Crkva ipak nije nikada zastupala „apsolutnu nužnost“ krštenja za spasenje. Postoje i drugi putovi kojima je moguće ostvariti to suobličenje Kristu. Možemo navesti krštenje krvlju i krštenje željom.
No, kršćani su ljudi nade, ljudi molitve koja se nada. Sva nada nam je u Bogu živomu i svi vjernici žele da se svi nađu u Božjoj slavi uključujući i nekrštenu djecu. Iz toga zaključujemo da naša vjera u spasenje nekrštenih počiva u nadi.
Prema Crkvenom učenju spasenje djece bez krštenja nije utemeljeno na objavi i samim time moramo imati na pameti da ne možemo govoriti i objavljenoj istini, već nadi. Kako se sensus fidelium razvijao u smjeru kao i progresivna teologija, a to je da Bog pronalazi načina kako spašava nekrštenu djecu, ta je nada utemeljena na opipljivim argumentima i u nastavku dokument predstavlja neke putove po kojima djeca bez krštenja mogu biti pridružena Kristu:
a) Kod djece koja trpe i umiru možemo uočiti jednu spasenjsku suobličenost Kristu u njegovoj smrti i neku tjelesnu povezanost s njime
b) Neka su djeca koja trpe i umiru žrtve nasilja. U njihovu slučaju, i prisjećajući se pritom nevine dječice, možemo uočiti neku sličnost s krštenjem krvlju, koje donosi spasenje.
c) Isto je tako moguće da Bog u svome djelovanju jednostavno daje dar spasenja nekrštenoj djeci slično onome daru spasenja koje se posredstvom sakramenta daje krštenoj djeci.
Budući da su svi ljudi na neki način povezani sa Kristom te da je Crkva tijelo Kristovo, iz toga slijedi da su svi ljudi u svakom trenutku određenim sponama povezani s Crkvom. Crkva je opći sakrament spasenja. Prema tome, Crkva ne može drugo nego nekrštenu djecu povjeriti velikom Božjem milosrđu, koje želi da se svi ljudi spase. Ne smijemo ostati ravnodušni na Isusove riječi: „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje“. Ako znamo da tu dječicu koje je Isus zvao k sebi nije nitko krstio, onda moramo razmišljati na način Božje nesebičnosti i univerzalnosti, a ne ljudske sebičnosti, isključivosti i uskogrudnosti. Pogotovo ne kada je riječ o spasenju, najnesebičnijem djelu Božje ljubavi. Da, Isus je ustanovio Crkvu i ustanovio ju je na takav način da bude sakramenat spasenja, ali zapitajmo se da li ju je ustanovio na takav isključiv način da oni koji nisu imali ni prilike postati njezinim članovima budu zauvijek prokleti? Takav Isus ne bi bio povijesni Isus kojega upoznajemo u Evanđeljima. To bi bio neki politikanski Isus koji bi pošto poto želio rezervirati vlast i autoritet ovdje na zemlji i omogućiti ga svojim nasljednicima. Takav Isus nije postojao. Takvi su postali oni koji su ga trebali najtješnje nasljedovat, a njihove plodove isključivosti i imaginarnog posjedovanja autorskih prava na Boga i prava na spasenje i danas baštinimo na razočaranje cijelog svijeta i nas samih. Ne želim dovodit u pitanje ispravnost Crkve i njezin apostolicitet, ali tako oprezno i škrto baratati spasenjem, dok znamo za Isusovu blagost i ljubav prema čovjeku te naklonost prema djeci, i to samo zato da se opravda i zacementira potvrda o nadležnosti i Božjoj licenci na vlast i spasenje, jest krajnji slučaj zloporabe vjere, nade i ljudske potrebe za religioznošću.
Dokument u zadnjem pasusu govori o nadi i sa strahopoštovanjem se odnosi prema tumačenjima crkvene tradicije. I kaže da je na nama dati prikladan odgovor za današnji trenutak. Dokument naglašava kako je riječ, kada govorimo o spasu nekrštene djece, riječ o razlozima molitvene nade, a ne sigurnoj spoznaji. I dodao bih kako se opet škrtari spasenjem, unatoč toliko vidljivom zdravo razumskom zaključku da ako je Bog ljubav i želi spasiti sve ljude, On će to i učiniti, svidjelo se to crkvenjacima ili ne. Ali kao da je jači taj otpor prema istini i kao da strah od neželjenih posljedica, koje bi mogla uzrokovati činjenica kako Bog može spasiti i nekrštenog, tjera teologiju da veže čak i Duha Svetoga u mračnjačke teorije tradicionalnog učenja. Toliko se daleko ide da se oglušuje i na mnoge citate iz Evanđelja gdje Isus nedvosmisleno govori o djeci i njegovoj ljubavi prema njima , pa zar bi se predomislio?

15.06.2008. u 12:36 • 0 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

četvrtak, 05.06.2008.

Prikaz dokumenta Međunarodne teološke komisije o LIMBU, pars 1.

Pročitah zanimljiv dokument o navedenoj temi, pa sam napravio kratki osvrt.

Nada u spasenje djece umrle bez krštenja

Sinoda u Quiercyju (853.) je izrekla: „Svemogući Bog želi da se svi ljudi spase, bez iznimke, premda se neće svi spasiti. To da se neki spašavaju , Spasiteljev je dar; za to što neki propadaju, snose krivnju sami ti koji propadaju.“ Sinoda još uvjerljivo argumentira kako je Isus umro apsolutno za sve ljude, bez iznimke. Dakle, spasenje je ponuđeno. Na čovjeku je samo da ga prigrli. No, htio bih zamjetiti kako je, ako istaknemo negativne strane sinoda jasno izrekla kako se neće svi ljudi spasiti unatoč jasnoj mogućnosti koja nam je ponuđena. Smatram da je takav stav prilično pretenciozan, i da je tvrditi kako se neće svi ljudi spasiti, unatoč otvorenoj mogućnosti, jednako tvrdnji da će se svi ljudi spasiti. Jer uvid u ljudsku savjest još uvijek nitko osim Boga nema. Zakon vjerojatnost, ako ćemo po matematički, postoji, no ako bi itko trebao uzeti u obzir i znati da Bog ne spašava po matematičkom ključu, onda su to Crkva i crkveni naučitelji.
Osvrnuo bi se i na patrističko doba gdje je i cijela teorija o spašavanju nekrštene djece krenula nizbrdo. Prvi problem se nalazi na samom izvorištu objave – Svetom pismu. Površni čitatelj bi pomislio kako između dva biblijska učenja – prvog o sveopćoj spasenjskoj volji Božjoj, i drugog o nužnosti sakramentalnog krštenja – postoji napetost. Naime, ova potonja, nužnost sakramentalnog krštenja je nužnost nižeg stupnja u odnosu na na apsolutnu nužnost Božjeg spasiteljskog djelovanja po Isusu Kristu. Što se tiče grčkih otaca sav njnihov nauk, s obzirom da se nisu previše bavili ovom tematikom, bi se mogao svesti na jednu rečenicu Anastazija Sinaitskog: „Nije dobro da se čovjek upliće u sudove Božje.“
Kod Latinskih otaca prvi je o toj temi prozborio Augustin kada se okomio na Pelagija. Naime, Pelagije je učio da se Adamov grijeh ne prenosi na njegove potomke i prema tome da je nejačad bez grijeha i da zaslužuju život vječni. Augustin mu se oštro suprotstavio tvrdnjom da djeca bez krštenja odlaze u pakao pozivajući se na Iv 3,5. Ne mogu a ne prokomentirat ovaj paradoks patrističkog doba. Onaj za kojeg su njegovi suvremenici i povijest odredili da bude heretik, bio je nadomak zaključku kojeg je Crkva iscijedila tek krajem dvadesetog stoljeća, dok je velikan Crkve i ponos istoka i zapada – Augustin – svojom teorijom i autoritetom unazadio, oštetio i hendikepirao zdravu teologiju i Crkvu za neprocjenjivu štetu. Naravno, Augustin nije potuno odgovoran za svoju kardinalnu pogrešku, krivu procjenu i gotovo kartaško razbacivanje Božjim sudom, naime, već je tada liturgijska praksa bila takva tako da je on slijepo vjerovao svemu što je iznjedrila ta ista Crkva. Nije mu za zamjerit nakon razularenih traženja koja je ostvarivao svugdje samo ne u krilu Crkve, pa kad se vratio nije si mogao dopustiti ikakva odstupanja, pa makar bila i plod zdrave pameti. Takva isključivost od zdravog razuma je dovela čak do toga da je izlanuo i kakvu kaznu trpe ta djeca. Tako, primjerice, za razliku od pravih grešnika, nekrštena djeca će trpiti najlakšu kaznu (mitissima poena). Ako je za vjerovat Augustinu moram odahnuti, naime kršten sam.
Augustinov je autoritet bio tako velik da su Jeronim, Fulgencije, Avitus i Vienne i Grgur Veliki prigrlili njegovo mišljenje te zaključili kako nekrštena djeca moraju skončat u vječnim mukama. Nažalost, taj autoritet nije jenjavao kroz stoljeća pa su se tako latinski teolozi kroz cijeli srednji vijek pozivali na s razumom posvađana Augustinova učenja. Ovdje bi istakao Anzelma Canterburyjskog i Huga iz Svetog Viktora.
Ipak, najveći dio kasnijih srednjovjekovnih autora je isticao Božju dobrotu, tumačeći Augustinovu najblažu kaznu kao uskraćivanje blaženoga gledanja Boga (carentia visionis Dei). Takvo naučavanje je dovelo teologe da su nekrštenoj djeci namijenjivali sudbinu koja je bitno različita od sudbine svetaca na nebu, ali se djelom razlikuje i od sudbine prokletih, kojima su pribrojeni. U razvoju srednjovjekovnog učenja, gubitak blaženoga gledanja promatran je kao pravedna kazna za istočni grijeh, dok su muke vječnog pakla predstavljale kaznu za počinjene smrtne grijehe. No, sada bih ja postavio pitanje nije li i istočni grijeh smrtni grijeh kada znamo da je za posljedicu imao smrt? I to doslovno, prema učenju Crkve. U svakom slučaju, srednjovjekovni teolozi su pokazali svojevrsan pomak, no i dalje su ostali vezani lancima bogobojaznosti prema patrističkim teorijama, koje mora da je nadahnuo sam Duh Sveti pa ne bi bilo u redu previše dirati. Takav stav je, nažalost, uz dužno poštovanje prema ocima patristike, ostao sve do danas među tradicionalnom i brojnijom strujom teologa.
U 16. stoljeću budi se, nažalost, ponovno zanimanje za Augustina i njegove sadističke misli. Jedna od posljedica toga oživljavanja augustinizma bila je i pojava jansenizma. Pod svim tim utjecajima su i Pape počeli ponovno naučavati mračne Augustinove teorije o vječnim mukama nekrštene umrle djece.

05.06.2008. u 22:25 • 5 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

petak, 11.04.2008.

Krema u Hrvata



U nedostatku inspiracije i vremena napisat ću jedan kraći post sa već dotaknutom temom navijača. Na slici je argument koji govori u prilog da su pripadnici te grupe vrlo dobro odgojeni , sa smislom za estetiku, razvijenim telentom za likovnu kulturu, dobrog ukusa, nadasve praktični i puni smisla za prostorno uređenje, misle na budućnost i javno dobro, suosjećajni sa osjećajem za drugoga i osjećajem za žrtvovanje - intelektualci i europljani vrhunskih gabarita. Sve sam to zaključio čitajući crnu kroniku i promatrajući po Zagrebu.
Eto, pa daj Bože da ima još takvih altruista i pacifista kakvi su oni. Zamislite kako bi nam bilo lijepo, divno, krasno i ispunjujuće živjeti!!!
Oh, sudbino, što me ne učini jednim od njih. Jecam i tugujem:(

11.04.2008. u 19:11 • 5 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

nedjelja, 09.03.2008.

Povratak idolatriji:(



Potaknut zadnjim rasprama držim širom otvorene oči ne bi li uočio još koji paradoks današnjeg katolika i tako barem jednog potaknuo na zdravu prosudbu i kritiku. Ne smatram se bogom danim podizateljem očnih vjeđa, ali što mi je dano to želim i dijeliti.
U takvom sam raspoloženju prelistavao knjigu Ericha Fromma, Umijeće ljubavi i naišao na fantastičnu dijagnozu poimanja boga današnjeg anemičnog, osjećajima sklonog i s razumom posvađanog kršćanina.

Dezintegracija ljubavi prema bogu dosegla je iste razmjere kao i dezintegracija prema čovjeku. Ta činjenica je u totalnom proturječju s idejom da se nalazimo na vrhuncu religiozne renesanse. Ništa nije dalje od istine. Svjedoci smo povratka na idolatrijsko shvaćanje boga i lako ga je uočiti. Ljudi su tjeskobni, tjeskobniji nego ikada prije, bez principa ili vjere, i osjećaju da nemaju cilja, osim jednog: da idu naprijed. Stoga i dalje ostaju djeca i dalje se nadaju da će im otac i majka priskočiti u pomoć, kad im ona bude potrebna.
Svakodnevni život je strogo odijeljen od bilo kakvih religijskih vrijednosti. Sve je podređeno materijalnoj udobnosti i uspjehu na tržištu personalnosti. Naoko, nesvjetovni i duhovni kršćani su pošteđeni te podređenosti, no istina je suprotna. Čovjek istinskih religioznih kultura bi se trebao moći usporediti sa dijetetom od 8 godina, kojemu je potreban otac (bog) kao pomoćnik, i koje počinje primjenjivati u svom životu njegova učenja i principe. Suvremeni je čovjek poput dijeteta od 3 godine koje plače za ocem (bogom) kada ga treba, ali je inače, kada se smije igrati, posve samo sebi dovoljno.
U tom pogledu, po infatilnoj ovisnosti o antropomorfnoj slici boga, a ne transformirajući život prema njegovim principima, današnji kršćani su bliži primitivnom idolatrijskom plemenu nego, primjerice, religioznoj kulturi mračnog srednjeg vijeka. Moderni je čovjek sebe preoblikovao u robu; on doživljuje svoju životnu energiju kao investiciju koja mu mora donijeti najviši profit, uzimajući u obzir njegovu poziciju i situaciju na tržištu personalnosti. On je otuđen od sebe, svoga bližnjega. Njegov je glavni cilj korisna razmjena njegovih vještina, znanja, njega samoga, njegova paketa ličnosti, s drugima koji su jednako spremni za poštenu i korisnu razmjenu.
Što može pojam boga značiti u takvim uvjetima? On je preoblikovan iz svog originalnog religioznog značenja do onog koje odgovara otuđenoj kulturi uspjeha. U religijskom preporodu najnovijeg vremena vjerovanje u boga je transformirano u prihološku vještinu koja pomaže u konkurentskoj borbi.
Usudit ću se nabrojati samo neke knjige katoličke tematike: Vjerom do zdravlja, Molitva koja ozdravlja, Želim se promijeniti, Želiš li ozdraviti, Molitva za ozdravljenje itd. Neprestano se protura ideja o snazi pozitivnog mišljenja i kojekakve druge metode, a uopće se ne postavlja pitanje je li naša dominantna zaokupljenost uspjehom sama po sebi u skladu sa duhom monoteističkih religija, posebno kršćanstvom. Baš naprotiv, u taj viši cilj nikada se ne sumnja, ali se zato vjera u boga i molitva preporučuju kao sredstvo za povećanje šansa za uspjeh. Nije li najčešća molitva kršćanina za osobni mir u duši, kako bi što bolje funkcionirao i što više uspjeha požnjeo? Istini sklon čovjek zna kako je najveća borba u čovjeku borba za smislom i borba sa samim sobom, moleći za mir ne molimo li za prečac koji će nas povesti na put bez boli, na put uspjeha. Isus je sam rekao da je donio mač, a ne mir - donio je mač istine koji nam je dao da njime siječemo sami sebe, a time otkrivamo njega, apsolutnu istinu. I baš kao što moderni psihijatri preporučuju namješteniku dobro raspoloženje kako bi bolje privlačio kupce, tako neki svećenici preporučuju ljubav prema bogu kako bismo imali više uspjeha. "Učiniti boga svojim partnerom" više znači učiniti boga svojim poslovnim partnerom nego što bi značilo: postati s njime jedno u ljubavi, pravdi i istini. Bog je pretvoren u prilično udaljena generalnog direktora poduzeća "Svemir d.d.", za kojega znamo da je ondje i da upravlja kabareom.
I zaista, nije li današnjem kršćaninu iskliznula iz ruku iskrena i nepatvorena duhovnost, a u rukama mu ostala samodostatna želja za uspjehom, mirom, materijom? I iako nedjeljom slušamo "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem", ne dajmo se zarobiti površnim razumijevanjem i grcati od želje za mirom, spokojem, zadovoljštinom, jer nećemo toga naći, već taj Kristov mir koji nam daje prihvatimo onako kako nam je i dan - kao mir koji ne teži nasilju, posjedovanju drugoga!!!

09.03.2008. u 14:59 • 18 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

subota, 08.03.2008.

Opet o pripobožnjacima!!!



Opet sam posjetio neke katoličke blogove, ostavio pokoji dobronamjeran i iskren komentar i ponovno naišao na otpor kakav se susreće u islamskim zemljama pri spomenu karikature Muhameda sa bombom na glavi. Od argumenata, kao i obično nisam vidio ni A, a međusobna solidarnost kojom se obasiplju je tragikomična ter sliči na natjecanje u samohvali. Strašna zatvorenost, fundamentalizam, krajnje neznanje i enormna količina oporog zatucanizma caruje tim dušama i apsolutni je opozit Evanđelju odnosno Radosnoj vijesti koju nam je Isus objavio u prašini Palestine. Kada su me zasuli svojom krašćanskom radošću dao sam trima ljudima zdrave pameti i prosudbe, nepristrane, da pročitaju slijed komentara, jer pomislih, ok, možda sam stvarno pretjerao. Nažalost, nisam pretjerao, ovo troje ljudi se ZGRAŽALO nad jadom i bijedom tih dušica - kvazi katolika. Kako ne bih duljio dajem vam LINK na kojem se nalaze ti komentari pa sami vidite i prokomentirajte, kritizirajte. U nastavkau vam stavljam svoj davno napisani post toliko aktualan da ne može biti aktualniji.

Moram odgoditi, na kratko, svoja razlaganja o opstojnosti Božjoj i na mjesto njih staviti temu duhovnosti. Naime, redoviti sam posjetitelj kršćanskih i onih blogova koji se samo tako proklamiraju. Na tim i takvim blogovima pronalazim, blago rečeno, takvih bljuzgarija da se osjećam prozvanim progovoriti o temi duhovnosti.
Današnji je čovjek (zapadnjak) konzumističko - hedonističko - materijalistička zvijer i kao takav proždire i duhovnost, a ono je nešto suprotno ovoj k - h - m stečevini. Svakako, svaki čovjek osjeća potrebu za duhovnošću, bilo na ovaj ili onaj način, ali potreba nije isto što i znanje. Druga stvar koja resi homo sapiensa današnjice je neutaživa glad za glupošću i fascinantna odbojnost prema istini.
Sad kad smo saznali kakav je prosječan čovjek treba profilirati "duhovnjake". To su ljudi čije su se spoznaje u jednom trenutku, uzrokovane kojekavim osobnim tragedijama, proširile na transcedentno, bilo u njima samima, bilo u svijetu. Jednoj k - h - m zvijeri takva spoznaja je nešto novo, nešto fascinantno, briljantno i svaki atomić energije, koji je ranije bio korišten za sve i svašta, sada biva usmjeren na taj novi objekt - u ovom slučaju to je bog (namjerno pišem malim slovom). Živimo u kršćanskoj okolini i vrlo je logično da će takav jedan čovjek krenuti putem RKC-a. U početku sve je za njega novost i svoje iskustvo "obraćenja" smatra najvrhunaravnijom stvari koju je čovjek ikada doživio, i to se dogodilo baš njemu - kakva privilegija. Sve počinje gutati; sličice Isusa i Marije, molitve protiv ovisnosti, navezanosti, devetnice, desetnice, jedanaestice (a ne to je tramvaj), hodočašća se uplaćuju šakom i kapom, sve,sve,sve. Tada krene i fundamentalno shvaćanje svoje vjere, Biblije i vjerskih istina. Među prvim pojavama je objeručke prihvaćena đavlova teologija: uživanje je grijeh. Tada krenu trapljenja i pokore, a užitak koji je u njegovu srcu, kada čini teške stvari i u tom dobro uspjeva, govori mu: "Ja sam svet". Tada počinje shvaćati da mu se drugi dive, a užitak se razgori u sladak, uništavajući oganj. Toplina ovog ognja nalikuje Božjoj ljubavi. Hrani se istim krepostima kojima se hrani plamen ljubavi. Izgara od divljenja samome sebi i misli. "Ovo je oganj Božje ljubavi." On misli da je njegov ponos Duh Sveti. Slatka toplina uživanja postaje mjerilo svih njegovih djela. Slast koju kuša u činima koji ga navode da se divi samome sebi, vuče ga da posti, ili moli, ili se sakriva u samoću, ili počinje novi kršćanski blog. I kada je to uspjelo on misli da je njegov osjećaj zadovoljstva slast Duha Svetoga. I zato ti kvazi kršćanski blogovi vrve hvalospjevima o Duhu Svetom. Ali, kada je jedanput pošao na tu stazu, nema više granica zlu na koje ga može povući njegovo samozadovoljstvo u ime Boga, Njegove ljubavi i za Njegovu slavu. On tako uživa u sebi da ne može podnositi tuđi savjet. Kada se netko usprotivi njegovim željama, savije ponizno glavu i pričinja se kao da to prihvaća, ali u svom srcu kaže: "Progone me svjetski ljudi. Nesposobni su da razumiju onoga kojega vodi Duh Božji." I zato moji komentari bivaju ne rijetko izbrisani kao nepodobni za svete stvari kao što su njihovi blogovi. Iza toga on je deset puta tvrdoglaviji nego prije. Strašna je stvar kada si takav umišlja da je prorok ili Božji poslanik ili čovjek koji ima zadatak preoblikovati svijet.
Nanjušim takve blogove na kilometre i smatram da donose više zla nego dobra. Jedna od prvih karakteristika po kojem možete raskrinkati takav blog je molba u jednom od boxeva kojom se moli da se ne psuje, ne vrijeđa, jer oni su katolici, jadni i neotporni na takve svjetovne govore (moj dodatak). Licemjerština u svakom pogledu.
Svaka sličnost sa stvarnim blogovima namjerna.

08.03.2008. u 00:00 • 10 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

četvrtak, 21.02.2008.

Tko je tu glup,a tko blesav??? (Nije da ne znam, ali....:))



Neću puno pisat, malo ću citirati i linkati, a zaključak ću prepustiti Vama, moji dragi posjetiteljikiss

Prvo, posjetimo jedan klasični Hrvatski portal i pročitajmo članak, konstataciju, znanstveni "dokaz": Stisni mišem ovdje!!!
Dobro, sada kad ste pročitali veleumni članak ja ću samo zalijepiti par umotvorina istinskih umova, i ujedno vas povezati linkovljem do jedne super kul stranicethumbup, pa vi vidite tko je ovdje glup, a tko blesav!!!

Erich Fromm
Ljubav je aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo.

Denis de Rougemont
Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je
određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin
se odlučujemo.

Njemačka
Nije dovoljno ljubav posaditi, treba je i zalijevati.


Eto, pa prokomentirajte, bit će mi dragofino

21.02.2008. u 16:36 • 9 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

ponedjeljak, 18.02.2008.

Sloboda navijačima, pf!!!



Već duže vremena želim napisati ovaj post, ali uvijek mi izmigolji. Neki dan sam se vozio tramvajem kroz Draškovićevu i u izlogu B.B.B.-ovog dućana vidio majicu sa natpisom "Sloboda navijačima" i onda se sjetih svih grafita po gradu sa istom kombinacijom slova te odlučih napisati nešto o fenomenu navijača.
Kao prvo, što bi trebao značiti taj natpis? U čemu su oni zakinuti, osim u nasilju? Što im pod milim bogom fali? Koliko god se zapitkivao uvijek mi se nametne isti zaključak, a to je da ta sloboda jest nasilje, teror nad onima koji nisu oni!!! Sav paradoks njihovog ponašanja se može iščitati u recima pjesme pjevane prije '91.:Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska...nešto...nešto...živila Hrvatska. Nakon '91. dva kluba bratska postadoše zakleti neprijatelji, a ja se pitam u ime čega?? U ime čega ja ne smijem doći sa ZG tablicama pred Poljud, ili jedan splićo u Maksimir?? U ime lopte...ili jedanaest preplaćenih aerudita koji će za izdašnu svotu postati i ljubičasti ako treba, a kamoli ne bijeli ili plavi??? Nisu li ugrožena osnovna ljudska prava ako mene netko ide tući zato što nemam plavu majicu? Zašto priglupa većina mora terorizirat normalnu manjinu? Otkuda nekoj ćelavoj budali pravo upropastit nečiji život zbog jedanaest budaletina koji trče za loptom??? Toliko pitanja......
Zanimljivo je primijetiti stereotipne osobine tih navijača: ćelavi, odeblji, tupavi i neobrazovani. I još mi nešto nije jasno, 90 minuta urlikati na stadionu, koja je fora, ne razumijem? Naravno, smatram da ima načina i potrebe za podrškom svojih omiljenih igrača, ali da uz navijanje mora biti povezano divljaštvo i nasilje, to ne opravdavam.
Zanima me vaše mišljenje i obrazloženje ove priglupe pojave!!!
U ovu skupinu ljudi koju sam zdužno popljuvao ne spada moja mama i baka koje s vremena na vrijeme podignu glasove za naše kockaste te svi ljudi koji se tako osjećaju....a spominjanje ćelavih ljudi nije nužno značilo i njihovo kategoriziranje, naime taj pridjev sam iskoristio kao paradigmu za budale vođen vlastitom predrasudomheadbang

18.02.2008. u 21:54 • 5 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

nedjelja, 10.02.2008.

Prstovet poštenja II


Da, dugo se nisam javljao, ali jednostavno me napustila inspiracija (vjerojatno pod pritiskom nadolazećih ispita). Već sam izgubio filing za tu temu, no nema veze, probat ću nastavit.
Što sam u biti htio reći. Upravo se Dona dotakla teme koju sam ja htio malo protamburat: žena, doktorica koja je našla novčanik sa par tisuća eura. Htio sam prokomentirat kako nije ispravno postupila što je izašla u medije sa tom pričom. Smatram da, unatoč tome što je napravila iznimno plemenitu stvar vrativši novce, čovjek ne smije kao motiv za dobro djelo imati želju za zahvalom ili, što je Ana navela, strah od nelagodnog osjećaja grižnje savjesti. Ne znam kojim je poticajima bila tjerana kada je osjećala potrebu javiti se medijima i tražiti "barem jedno hvala"? Ne stavljam ovdje ženu na optuženičku klupu, pokušavam zaključiti kako nije ispravno temeljiti ispravno djelovanje na želji za zahvalnošću, jer tada se anonimno dobro djelo može zaboravit, a to bi trebao biti temelj svakog života - anonimno dobro djelovanje. Drugo, činiti dobro djelo zbog straha od nelagode grižnje savjesti također ne smije biti pogonsko gorivo za djelovanje, tada u slučaju izostanka straha od grižnje, koji može biti uzrokovan stresom, brzopletošću, previdom ili potiskivanjem, izostaje i dobro djelo.
Dobro djelovanje mora biti pokretano čovjekovom slobodnom voljom, biti neuvjetovano strahom ili željom. Dobro djelovanje mora biti bliže razumskom nego instinktivnom. Razumskim postizanjem dobra čovjek postaje gospodar dobra i zla, gospodar svoje slobode, uvjetno rečeno, i kao onaj koji teži slobodi činiti više dobro - manje zlo.
Dobro djelo žene sa početka posta ne želim uopće dovodit u pitanje, dobro djelo je dobro kakvim god poticajima bilo pokretano, ali ako želimo dublje zaroniti u otajstvo dobrote moramo proniknuti u dublji smisao dobra od puke samozadovoljštine. Uz želju da budete dobri pozdravljam vas uz isprike na ne pisanjucry

10.02.2008. u 13:08 • 6 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

ponedjeljak, 14.01.2008.

Prstovet poštenja



Zanimljivih stvari u ovom našem (sramotnom) svijetu. Sve vrvi.
Pisao bih malo o uvriježenim navikama za koje nitko ne mari da ih ukloni, čak ni pojedinci, a izjedaju pravdu i istinu. Pisao bih o moralnim ili etičkim normalnostima koje su postale (ili su možda uvijek bile) vrline vrijedne hvale. Vrline? Nevjerojatno!
Prije kojih 8 godina bio sam na moru sa društvom. Tada, kao i sada, ljetovao sam sa crkavicom i svaka kuna se brojala. Jedan dan sam otišao u trgovinu i žena mi zabunom vratila 200 kuna previše. Oh, sretnog li čovjeka, pomislio sam. Kako sam oskudijevao novcem (što nije opravdanje) prešutio sam, uzeo tuđe novce i bio na moru 2 - 3 dana duže. Šef trgovine nije ni osjetio tih 200 kuna, a ja sav veseo sve zasluge pripisao svom nebeskom zaštitniku. Premlad, preblesav.
Neki dan točio sam gorivo u auto (koji sam posudio:) i natočim 200 kuna, a frajer mi naplati 100 i vraća mi stotku jer sam plaćao sa dvjestotkom. Kažem ja njemu: to je vaš novac, utočio sam dvjesto; a frajer izbečio oči, uzeo svojih sto kuna, dao mi račun i ostao u čudu zajedno sa mušterijom iza mene. Ja pozdravio sa doviđenja i ušao u auto. Kako su benge pune staklenih površina iz razlog poštenih točionitelja goriva, dok sam palio auto frajer me ispraćao pogledom i vidjeh u pogledu "Hvala ti"...ili možda "Još na svijetu ima budala koje vjeruju u poštenje".

Sada me zanima vaše mišljenje o svemu ovome. Što mislite o mladiću na ljetovanju, frajeru na tankšteli, cijelom fenomenu vraćanja - ne vraćanja i onom uvodu koji sam napisao, a onda ću ja završiti ovaj osvrt.
Hvala na reakcijamathumbup

14.01.2008. u 14:10 • 9 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

utorak, 08.01.2008.

Imam pravo na svoje mišljenje!!!



Oni koji nikada ne mijenjaju mišljenje, vole sebe više nego istinu.
Joseph Joubert


Pročitah ovu mudroliju još prije par mjeseci i urezala mi se u um poput noža u puding (analogija između mog uma i pudinga namjerna:). Često čitam komentare uokolo po blogovima i česta rečenica jest: Imam pravo na svoje mišljenje. Tom rečenicom kao da govore imam pravo na ne mijenjanje mišljenja, ili imam pravo na neistinu, ili imam pravo na glupost. Slažem se, svatko ima pravo biti što god poželi, tako i budala, ali žao mi takvih.
Sigurno se pitate kako sam siguran da je netko u krivu ako kaže imam pravo na svoje mišljenje? Naime, tko god to kaže taj diže ruke od svake argumentacije, a prislanja se vlastitom, subjektivnom promišljanju gdje je jedini „argument“ ja tako mislim. I sada, ako vam ja kažem da je trava crvena, a vi argumentirano tvrdite da je zelena, ja imam pravo reći kako ja imam pravo na svoje mišljenje i sve sam obrazložio i riješio.
Drugo, tko koristi takav pristup očito da ne sluša drugoga, jer to je njegovo mišljenje, a ako je njegovo onda mora da je točno. Čisti primjer je jedna prepirka oko Knjige postanka gdje je dotična Blini tvrdila kako je nemoguća glupost Crkve koja zagovara nastanak čovjeka od dvoje ljudi. Nakon što sam joj argumentirano servirao sve dokaze da je u krivu, da krivo pristupa samom problemu i da promotri još jednom, ona meni odgovori kako ima pravo na svoje mišljenje. Niti jednog jedinog argumenta, ništa, čista slama + imam pravo na svoje mišljenje i amen.
Kada danas, sa vremenskom distancom sagledavam tijek događaja, jedino što uviđam je to da je ona rekla imam pravo na glupost, pusti me u mom neznanju i neistini, dobro mi je jer to je moje.
Sad opet čitam izjavu Josepha Jouberta i uviđam kako ovo egoistično društvo ne može iznjedriti ništa pametnije od toga. Voljeti sebe, ali na nesvjesni manijakalni način, je vrhunaravni pojam i pojava danas. Čitajući blogove nalazim na takve ego tripere da mi se smuči, jer nitko ne pazi što piše, svi se daju u cijelosti i zemljovid su njih samih, a taj zemljovid najčešće nosi ime Egoland.
Drugi put kada naiđete na biserje naziva „imam pravo na svoje mišljenje“, zastanite, pročitajte bolje i uvidjet će te da je jedino mjerilo tom autoru on sam.

08.01.2008. u 11:44 • 11 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

ponedjeljak, 24.12.2007.

Sigurno je problem u meni!!!

Kako svi blogeri (manje – više) pišu božićne postove, osjećam se i ja pozvanim napisati koju rečenicu.
Možda će vam zazvučati netipčno ovaj moj post, ili možda isfrustrirano, ali kako bilo imam potrebu to izreći.
Student sam i zaposlenik Hrvatske biskupske konferencije. Radim godinu dana za njih marljivo i s punom odgovornošću (a ima je, odgovornosti mislim). Naravno, kada radiš za ljude čiji je glavni nadahnitelj čovjek iz Nazareta, kada radiš za ljude koji svaki Božić trube o solidarnosti, kada radiš za ljude koji odašilju božićne poruke o dobroti i ljubavi, kada radiš za ljude koji kritiziraju rad nedjeljom i zalažu se za PRAVA RADNIKA, kada radiš za ljude kojima je novac, kako kažu, sredstvo za pomaganje, e onda i očekuješ, u najmanju ruku, da se odnose prema tebi kao prema ljudskom biću.
Nažalost, uvjerih se, ovih predblagdanskih dana, ali i ranije, kako to nije slučaj u mom slučaju.
Naime, svi zaposlenici dobiše božićnice osim nas par koji ne radimo duže, odnosno koji smo „novi“. Oprostite, ali ja ne vidim niti logike, niti dobrohotnosti. Znači, ja moram zaradit božićnicu. Nisam dovoljno doprinio općem financijskom stanju pa nisam ni vrijedan tog znaka pažnje? Na stranu sa tim da bi ta ustanova upala u nezgodne probleme kada bi mi poželjeli dati otkaze, ili ne daj Bože javit se novinarima 24 Sata koji samo čekaju masne priče iz sakristija. Ne prijetim se, samo želim ukazati na gnojčinu koju gledam i gutam, a prema meni se ponaša kao da sam stup. Dakle, LICEMJERŠTINA – prava, ortodoksna, katolička, tradicionalna, užegla i smrdljiva. Jedno seruckaju uokolo, a sami da bi prstom mrdnuli i to u svom dvorištu.
Sad sam popizdio!!!!! Sad idemo dalje. Radim li nedjeljom???????????? Pogodili ste. PA NARAVNO!!!!!!!! Koliko me plate? 35% na satnicu!!!!! Kakva sramota za ljude koji se busaju oko neradne nedjelje, a plate mi nedjelju poput najvećih, najkapitalističkijih, zgrtateljskih korporacija.
Kako plaćaju prekovremene (za stalne zaposlenike)? Slobodnim danima.
Kada se radi subota se računa kao radni dan, daklem nema ni onih 35 ušljivih %, a kada si na godišnjem subota se računa kao neradni, tako da gubiš dan tjedno!!!
Koliko ima stalnih zaposlenika? 19. Zašto? Zato jer je za sindikat potrebno 20.
Na upit jedne zaposlenice da li može računati na stalno zaposlenje jer već dugo radi na ugovor o djelu, vrli direktor joj kaže: „Ti se udaješ uskoro, zar ne? Ne treba nam još jedna trudnica, draga XXX“. I to sve od ljudi koji se zalažu za obitelj i natalitetni napredak!!!
Dragi čitači, toga ima na bacanje, ali nemam niti mjesta ,niti vremena pisati. Želio bih samo reći kako je ovo kritika. Svjestan sam da kao dio Crkve i ja mogu nešto učiniti – ovo je my way...za sada. Krajnje ne podnosim licemjerštinu i nepravdu i to je jedina nakana zašto ovo pišem. Sam sam se osvjedočio kako se šutnjom i prešućivanjem mogu velika zla učiniti i rekao sam si da nikada neću šutjeti o onome što vidim. Znam, kažu nemoj gristi ruku koja te hrani. Meni je žao, ja ne mogu živjeti utišavajući si savjest. Doći će dan kad ću ležati na samrti, a taj dan želim dočekat čiste savjesti i ponosna pogleda. Kako ne bi bilo u redu skrivat se iza koječega reći ću i u kojoj firmi radim: HKR. Hrvatski katolički radio, na čelu sa Zvonimirom Ancićem i vojskom biskupa iza njega. Ako dobijem otkaz, u slučaju da ovo netko od glavešina pročita, javit ću vamnaughty
Do tada vam želim Božić lišen svake licemjerštine i lažnosti. I kao što je rekao uvaženi prof. T. Matulić (parafraziram): „Isus se ponovno rađa, ali ne na Trgu, ne na polnoćkama, blještavilu i lampicama, ne na Kaptolu. Isus se rađa izvan grada u nekoj kaljuži, među smećem, u otpacima bogatih, u neukusu i neimaštini, baš kao i prije 2000. godina.“ Mislim da se opredjeljujem za tu i takvu "polnoćku".

24.12.2007. u 17:57 • 6 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

nedjelja, 02.12.2007.

Vranin pjev



Povukao bih jednu paralelu koje sam se dosjetio pijuckajući napitke u jednom ZGB kafiću sa dobrim mi prijateljem.
Naime, govorio bih o osjećaju religioznosti i religioznosti. Taj osjećaj i svojevrsan fenomen nije stran niti jednom čovjeku. Svaki čovjek zna što je religioznost ili osjećaj religioznosti, svaki je čovjek osjetio nadu i vjeru, te postulate religioznog osjećaja i svatko može ponešto reći o tome. No, upravo u tom zecu leži grm.
Povuako bih ovu paralelu; svaki čovjek ima jedan instrument koji je uvijek uz njega, a to je glas. Svatko može proizvesti niz tonova, otpjevati nešto, no nemamo svi sluha. I samim time što svi imamo taj instrument to ništa ne govori o tome kako tko pjeva. U biti tko ne vježba svoj glas teško da će lijepo pjevati, a tko ne sluša glazbu teško da će uopće sluha imati. Nažalost, mnogi ljudi to ne shavćaju i ne prihvaćaju. Misle da im je dovoljno da imaju glasa pa da lijepo pjevaju. Vjerujem da se svatko od nas susreo sa „vranom“ koja kad zapjeva pucaju staklene površine, a nitko ne želi toj „vrani“ kvarit veselje istinom. O kakvom je apsurdu riječ približit ću primjerom; zamislite da se svatko tko posjeduje gitaru naziva gitaristom i da si uzima za pravo svirati po ulicama ili zabavama. Eto, tako je i sa tim kvazi pjevačima. Jednom rječju: bez muke nema nauke. Hm, to su bile 4 riječi, ali oprostit će te mi:)
E sad, nije li isto sa religioznošću? Svatko posjeduje tu mogućnost i osjećaj, ali malo tko zaista posvećuje snagu i pažnju u izgradnji tog osjećaja. Svi se osjećaju da su Bogom dani govoriti o osjećaju religioznosti, a nitko ne posvećuje niti 5% slobodnog vremena promišljanju o toj kompleksnoj temi. I baš kao što je, da bih razumio matematiku, potrebno sjesti i učiti, tako je i sa religioznošću. Ili da budem još plastičniji; baš kao što je potrebno puno truda i vremena da bih upoznao svoje osjećaje prema nekoj osobi, isto tako je potrebno puno muke, znoja i vremena da upoznam svoj religiozni osjećaj i svoje stavove prema svojoj religioznoj nutrini. I kao što sam znao naletit na“vrane“ glasom tako znam naletit i na „vrane religioznog osjećaja“. To su ljudi koji mnogo govore, kategorični su, često agresivni, puni vlastite pameti bez tragova razboritosti ili tuđe misli. I kao što, kad „vrane“ pjevaju, pucaju staklene površine, tako i kad ove „vrane“ graknu pucaju ne samo staklene površine već nebesa se razdiru.
Ne budite „vrane“. Ne dozvolite si da vam netko ne želi kvarit veselje istinom. Posvetite se samima sebi – zbog vas samih.

02.12.2007. u 14:06 • 11 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

četvrtak, 22.11.2007.

O Bogu Staroga saveza




Što napisati o starosaveznom Bogu? U isto je vrijeme dalek i bliz, pun ljubavi i pun mržnje, donositelj dobra i donositelj zla; pun kontradikcije, a opet, Bog koji spašava.
Kako bilo, prvi preduvjet razumijevanja takvog čudnog Boga je činjenica da je svaka riječ i zarez koji su pisani o njemu djelo ruku čovječjih, no u isto vrijeme i njegova objava, njegov nalog. Kako Bog nikada ne ide kontra svojih stvorenja tako se zbilo i sa objavom. Čovjek je, tu nema sumnje, evoluciono stvorenje, baš kao i svako drugo, i u samu zoru čovječanstva, kada čovjeku bijahu dani razum i spoznaja, Bog ne htjede objaviti se kao kakav daleki Bog, u punini – ljudima neshvatljivoj, već baš kako i doliči savršenom biću – savršeno. Za čovjeka to savršeno jest ne savršeno, odnosno ne potpuno. I kako je čovjek od nesvjesnog bića lagano evoluirao u svjesno, odgovorno biće, tako je Bog korak po korak sebe objavljivao po ljudima tankoćutnog srca i uma na njima shvatljiv način. U početku im se objavio u njihovom strahu pred nepoznatim, pred prirodom. Zatim, spoznahu razne bogove, no strpljivi je Bog tako stvorio čovjeka da kroz vlastite greške i lutanja nauči nešto i o njemu samome. Nakon tisuća godina grešaka i lutanja rodio se i Abraham, onaj prvi koji je povjerovao u Jahvu, a ponizni Bog prihvati priprosti način spoznaje njega i njegovih sinova. I kako je čovjek napredovao u spoznaji i čovještvu, tako se i starosavezni Bog mijenjao zajedno sa njime i tako onaj koji pobi prvorođence Egiptu postade Abba – tatica Isusa Krista.
Kao zaključak bi htio izreći mišljenje kako je starosavezni Bog uvelike bio ljudski instrument za dovođenje razularenog naroda u red i disciplinu, no i sredstvo za razjašnjenje misterija smisla života. To su samo neki aspekti manipuliranja Božjim imenom, no najfascinantnija uloga starozavjetnog Boga jest to nezamjetno preodgajanje čovjeka od primitivnog stvora do punine Isusa Krista i njegove poruke ljubavi. Nesumnjivo ovdje je riječ o svojevrsnoj duhovnoj i mentalnoj evoluciji i Božjem korištenju evoluciji podložnog ljudskog mozga za svoju objavu i preodgoj čovjeka. To je glavna slika starosaveznog Boga uz pomoć koje bolje razumijevamo pregršt kontradikcija i ostale starosavezne događaje današnjem čovjeku toliko daleke, sablažnjive i neshvatljive.

22.11.2007. u 14:20 • 4 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

nedjelja, 11.11.2007.

Spoznaja Boga




Smatram da je najizvrsniji način spoznaje Boga spoznaja razumom. Svakodnevno se susrećemo sa najsubjektivnijim, ali i najpopularnijim i sveprisutnim govorom o Bogu, a to je govor prožet osjećajima. Svakako, osjećaje moramo imati, pa čak i prema transcedentnom biću u koje vjerujemo. Legitimno je, ali subjektivno i nedostatno za ispravnu, istinitu, vjerodostojnu i nadahnjujuću duhovnost i život, ravnati se prema osjećajima. Spoznaja Boga se ne smije ograničit na ono što je podložno mijeni, vremenskim (ne)prilikama, slatkoći trenutka...u biti nepredvidljivim izljevima hormona u krv koji onda uzrokuju ovaj ili onaj osjećaj, a povezuje se sa Bogom. Primjerice; čovjek doživljava ekstazu i puninu osjećaja slušajući gregorijanski koral. Zaklet će se u prisutnost Duha Svetog dok je slušao glazbu, a dogodio se sretni splet koji je uzrokovao bujicu hormona koji ga „razveseliše“. Hm, spoznaja Boga ili hormoni? Svaka osjetilna erupcija, pa bila ona uzrokovana i najpobožnijim koralom ili seminarom nije dokaz Božje opstojnosti ili ljubavi kojom nas obasiplje, već subjektivni doživljaj. Prema tome osjećaji ne mogu biti najbliže što opisuje Božju stvarnost u nama, jer ako bi tako bilo ta stvarnost bi bila ovisna o trenutnim osjećajima pojedinca. Još samo jedna mala digresija; vjernici koji isključuju razum u svojoj vjeri, a polazište i cilj su im osjećaji, vrlo su često skloni ekstremizmu, fanatizmu i nedosljednosti ili „magarećoj“ duhovnosti – ona koja sve shvaća doslovno.
Sa druge strane, razum ima sposobnost sintetizirati više stvari i donijeti sud. Sintetiziranjem osjetilnih, osjećajnih, umskih i instinktivnih segmenata pojedinac može dobiti kompletniju sliku ili spoznaju. Tim više, ako je taj isti pojedinac zdrava jedinka sinteza između osjećaja i uma može spoznati štošta pametnoga i doseći zavidnu razinu.
Ne mogu a ne spomenuti Sveto Pismo i spoznaju putem objave. Svaki iskreni katolik susreo se sa problemom nelogičnosti pojedinih odlomaka Svetog pisma. I danas je to kamen spoticanja mnogim „velikim“ umovima. Ako bi taj problem išli rješavat putem osjećaja ubrzo bi se našli u slijepoj ulici. Jedini ispravni pristup razumijevanja Svetog Pisma je razumom. I sada, ako vjerujemo da je spoznaja Boga putem objave moguća onda je to spoznaja putem razuma, jer samo razumom razumijemo Pismo. U ostalom, ne kaže li stara latinska poslovica: Nihil est in intellectu, quod non sit prius in sensu. - Nema ničega u razumijevanju što prije nije bilo u razumu.
Posljednje, spoznaja Boga je moguća razumom, ne i osjećajima, ali ako osjećaje prihvatimo na ispravan način i razumom si posvijestimo kako su osjećaji čista subjektivnost koja je prisutna, neizbježna i snažno utječe na nas, mogli bi te osjećaje iskoristit kao svojevrsno „gorivo“ i poticaj još većem naprezanju uma u spoznaji Boga, ali još više za vjerodostojan i čestit život na što smo u prvom redu pozvani. Naravno, spoznaja Boga definitivno nije čisto čovjekova zasluga. Bog je taj koji nam omogućuje spoznaju, ali na taj način što nam je dao najveći dar – razum. Koristeći ga na ispravan način spoznaja nam je praktički servirana na dlanu i potrebno je samo posegnuti i poslužiti se, svi smo pozvani, svima je besplatno.

11.11.2007. u 18:57 • 6 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

srijeda, 24.10.2007.

Ima li ljudi u paklu???




Često mi se u životu dogodilo, kada sam proživio kakvu nepravdu, da se zapitam postoji li neko mjesto za te i takve tlačitelje koji čine nepravdu? Nekako najpoznatije ime tog mjesta, stanja još bolje sročeno, je pakao. Baš sam se mnogo zapitkivao, a protupitanje, koje se samo nameće, je ako je Bog ljubav i beskrajno dobar kako to da ljude trpa u pakao??? Kršćanski nauk nas uči da ljudi sami sebe osuđuju na pakao, sami odabiru to stanje duše.
Moje promišljanje je slijedeće. Čovjek, živeći na zemlji, nema mogućnost spoznati Boga u njegovoj punini zbog čiste činjenice naše kontigencije. Dakle, čovjek ne može spoznati Boga kao apsolutnu ljubav čak ni u najidealnijim prilikama. Kako nitko ne odrasta i ne živi u idealnim uvjetima, mogućnosti za bilo kakvu spoznaju Boga su prilično mali. Kako bilo, spoznaja se događa, ali na naš kontigentan i ograničen način. Dalje, ako Bog prepušta ljudima da se osuđuju sami, ali na temelju parcijalne, mizerne spoznaje, kakva nam je jedino dana, onda Bog čini nepravdu, a ta je izjava kontradiktorna, što znači da nešto ne štima.
Pokušat ću biti plastičniji. Čovjek živi kao zločinac na zemlji, nije ga briga za ikoga osim za sebe, a ponajmanje za Boga. Njegova promišljanja o Bogu su minimalna i usko povezana sa autoritetom oca koji ga je tukao. Dakle, igrom slučaja je spoznajno zakinut „dobivši“ oca koji ga je predestinirao za kriminal i u njemu osakatio čovjeka. Jednom rečenicom; tom je čovjeku uskraćena ljubav i ne znajući za nju nije ju znao ni davati. Hoće li Bog dopustiti da se taj čovjek osudi na pakao? Ako dopusti, Bog je ostao po strani ne iskazavši mu milosrđe samim time što mu nije „osigurao“ spoznaju, dok onome sa sređenom obitelji spoznaja ljubavi pomaže da bude čovjek, a samim time i da se spasi kada dođe trenutak.
Smatram da Bog svakom čovjeku pruža spoznaju sebe u onoj punini koliko je čovjekova duša sposobna spoznati; tek tada, kada je čovjek uvidio tko je Bog, Svevišnji će mu osigurati slobodu da se sam odluči za Njega ili ne. Ako ne bi bilo tako ljudski odabir ne bi bio građen na istini, već prividu.
Kako je Bog ljubav smatram da nema tog slobodnog bića koji će na takvu ljubav, kada je spozna, reći „ne“.
Prema tome, smatram, pakao zjapi prazan!!!!!!!!

24.10.2007. u 17:16 • 9 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

utorak, 02.10.2007.

Tko je nalogodavac dobra?



Nakon određenog vremena strepnje i (sada znam) uzaludnog nerviranja poradi ispita ponovno me evo u virtualnom kutku, odnosno zatvoru...jer ja robijam.
Htio bi pisat o čudnoj pojavi u prosječnom čovjekovu životu, a to je poriv da čini dobro. Naime, koliki god čovjek bio gad, ili koliki god bio dobričina, čovjek uvijek teži ka tome da čini dobro. U redu, ako je netko dobričina to se podrazumijeva, ali ako je, slikovito rečeno, govno kako to da teži ka činjenju dobra?
Upoznao sam mnoge ljude, dobre, loše, srednje, čudne, opake, bijednike, ali kakvi god da su bili činili su dobro. Što je dobro? U ovom pitanju leži problem. Činili su dobro sebi. No, koliko god to zvučalo egoistično i ne znam kakvo ne, oni su ipak težili ka činjenju dobra. Njihova izvrnuta percepcija svijeta činila je da dobro kojemu teže vide samo u podilaženju sebi, čak i pod cijenu ugnjetavanja drugog, ali, ponavljam, težili su ka dobrome. Što je čovjek zdraviji to je njegovo dobro opipljivije i drugome, što je bolesniji to je usmjerenije na sebe.
Htio bi biti malo i kontroverzan. Naime, smatram da je i zločinac Staljinovih razmjera bio uvjeren da čini dobro. To ga ne opravdava, ni malo. I nije činio dobro, ali je težio ka tome, mislio je da čini dobro. Ne postoji čovjek koji čini zlo zbog zla, nego želi postići dobro.
Kroz ovaj primjer u biti želim ukazati na nešto treće.
Ako čovjek teži ka tome da čini dobro, tko je nalogodavac toga dobra kojemu teži? Tko je paradigma svega dobroga čemu teži čovjek? Otkud čovjeku taj poriv da sve okrene na dobro?
Da li je to trik majke prirode kako se ne bi istrijebili (ne znam otkud joj samo tako smislena ideja ako je netranscedentna?) ili postoji neko apsolutno biće koje je u samoj svojoj biti čisto i nepatvoreno dobro koje je prema tome i cilj, svrha i smisao svakog živog bića?

A slika........ne znam.....ovaj put je ne znam povezat sa tekstom:)

Pozdrav svima vama koji komentirate i sudjelujete u nastajanju ovog bloga, živjeli:)


02.10.2007. u 23:10 • 7 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

subota, 25.08.2007.

La vita e bella

Kao što je za zaključiti vratio sam se sa mora. Bilo je lijepo i neponovljivo, baš kao što bi svaki dan trebao biti. Ne volim pisati putopise, pa ću ubaciti tri sličice koje govore sve.







njamipartyfinohrvatskathumbup

25.08.2007. u 14:43 • 5 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

srijeda, 08.08.2007.

Smije li nedosljednost jednoga biti razlog ogorčenja drugoga?



Vjernici se nalaze u nezavidnom položaju zbog činjenice što se od njih očekuje da sav zakon koji poznaje njihova vjera nose na leđima.
Kršćanstvo se temelji na moralnosti koja je kroz dvije tisuće godina dosegla nedosezivu razinu. Kršćanstvo srednjeg vijeka bacilo je čovjeka na koljena tražeći od njega da se ponizi nakon tisuća godina poganstva i da prizna grijehe; postojeće i ne postojeće. Barok je toliko stao deificirati Krista da se prosječni vjernik više nije usudio uzdići pogled na križ, a crkvenjaci su se kroz sve te godine toliko odalečili od puka da su postali paradigme svetosti. Sve to i još sto drugih stvari kreiralo je svjetonazor kojem se nisu otrgli ni bezbošci, agnostici i ostali.
Nakon svega, danas baštinimo svijest koja nam govori da kršćanin mora doslovce živjeti svaki zarez nauka koji pišu grešni ljudi; ne čini li to, on je licemjer, njegova vjera je loša, njegov Bog ne postoji. Naravno, takvi napadi se najčešće čuju od ljudi koji nisu pripadnici crkve i koji nemaju knjigu zakona koju im je netko predložio, već svoj moralni život ravnaju prema vlastitom svjetonazoru i vrednotama. Pitam se nije li licemjerno od drugoga očekivati da živi prema nedosezivim zakonima, taman on sam to odabrao, a sam živjeti prema mjerilima koja sam određuje prema vlastitim nahođenjima? Time taj čovjek poručuje da onaj koji živi prema nekim pisanim pravilima nema pravo na svoje samonahođenje, a sebi to dozvoljava i svojata.
Smatram da čovjek koji živi kao kršćanin ima apsolutno i neporecivo pravo da bude lihvar, đubre, govno, stoka a da radi toga ne bude diskreditirana njegova crkva, vjera i na kraju Bog. Svaki je čovjek odgovoran za svoja djela i ako bi vjersko opredijeljenje činilo čovjeka dobrim tada bi to značilo da se samo vjernici spašavaju, a kako to nije istina, svaki vjernik ima pravo da bude zao a da radi toga ne budu dovedeni u pitanje njegova vjera, crkva i Bog.
Prema ovome mogu zaključiti da svaki napad na vjeru, crkvu i Boga iz ove perspektive je obojen osobnom netrpeljivošću prema istome. Naime, isto bi bilo kao da ja popljujem vjeru u spasenje nekog istočnjaka kao ne vjerodostojnu zato što je ubio tri mrava i pet crva; jer prema njihovom vjerovanju takav se ne može spasiti. Nadalje, kao kad bi mladi ornitolog rekao da ptice ne lete samo zato jer je vidio pingvina. Ili reći da topovska kugla ne leti, samo zato jer je barun Minhauzen lagao da je letio na njoj.
Ovim postom sam htio primjetiti nezrelost i površnost onih ljudi koji svoju nevjeru pravdaju tuđim grijehom. Čovjek koji teži istini nikada neće tuđi grijeh koristiti kao svoj alibi. Možda se neće složiti sa interpretacijom ove ili one religije, ali svakako neće svoje različito mišljenje graditi na tuđim ramenima.
Htio sam reći kako kršćanska povijest ima svoje felere i greške. Kriva slika je najviše krivnja same crkve, ali u ostalom nije li i Krist rekao „ako sol obljutavi čime će se ona posoliti?“ Nedostižni vrhunci itekako mogu biti poruka svijetu, jer duhovnih alpinista je bilo i biti će ih, i sami vrhunci su poruka taman ih nitko ne osvojio, a oni kojima taj vrhunac ne govori pa makar najmanju poruku, takvi bi se trebali upitati najstariju misao: Tako sam ja?

08.08.2007. u 14:15 • 3 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

utorak, 31.07.2007.

(A)teisti

Često čujem konstataciju kako su ateisti bezbošci, uzročnici svih zala, najveće zlo, jadnici, potrebni žaljenja, potrebni ozdravljenja itd. Nekada sam i sam slično mislio, ali samo zato jer sam ne promišljajući, ili bojeći se promišljanja prihvatio tuđe, neuke, primitivne misli.
Drugi problem ove tematike je što i sami „ateisti“ ne znaju što znači taj pojam. Često čujem da ljudi kažu kako su ateisti, a onda iznesu solidnu tvrdnju o postojanju nekoga ili nečega što je uzrok postojanju.
Čovjek je jedino živo biće koje se pita ima li smisla. Pogotovo kada doživi neku nepravdu ili zlo; tada jeca i pita se: postoji li Bog kada dopušta ovakvu nepravdu, zlo? Samim zapitkivanjem čovjek postavlja zahtjev da svijet, ljudsko postojanje mora imati smisla. Na temelju toga može spoznati zlo, pobuniti se protiv zla, jer ne vidi smisao u tome. Ako spoznaje suvislost postojanja, priznaje i Božju opstojnost, taman ne poznavao tog Boga. U biti tko odbacuje Božje postojanje na taj način, on odbacuje krivo poimanje Boga, nešto besmisleno, dok je vjera u pravoga Boga vjera u smisao samu. Taj čovjek krivu sliku boga odbacuje u ime stvarnog Boga koji mu je ostao nespoznat. Taj čovjek onda nije ateist već pravi tražitelj Boga. Razlozi zašto je odbacio ustaljenu sliku Boga mogu biti razni; od prestrogog oca radi kojeg kasnije zazire od svakog autoriteta, pa tako i slike Boga koja mu se nudi, do stresnih situacija koje je doživio a uzrokuju bunt prema bilo kojoj vrsti uniformiranja ili nešto treće. Unatoč svemu tome, takav čovjek i dalje u sebi nosi žeđ za smislom, ljubavlju i vječnošću. Apsloutna je nepravda takve ljude proglasiti neprijateljima Boga ili ljudi, stigmatizirat ih na ovaj ili onaj način.
Prema meni, ateisti su ljudi koji ne prihvaćaju ustaljenu sliku Boga zbog nekog objektivnog razloga. To ih ne čini manje ljudima, upravo suprotno, sama činjenica da nemaju definiranu sliku Boga u glavi čini ih otvorenijima za razmišljanje, traženje i propitkivanje o smislu i Bogu od klasičnih vjernika, a upravo je ta odlika najposebnija vrlina ljudskih bića. Samo propitkivanje ne znači i odgovor, ali svakako, kod ljudi čistih srdaca, i sam Bog će pripomoći u spoznaji istine, barem onoliko koliko je ta osoba sposobna spoznati ju.
Dakle, naziv ateist za takvog čovjeka je krivi naziv. Po mom skromnom sudu ateisti, prema nominalnoj definiciji, ne postoje. Postoje oni koji vjeruju u Boga, oni koji uz što vjeruju i traže tog Boga i oni koji sumnjaju u Boga. I jedni i drugi i treći su na dobrom putu.

31.07.2007. u 22:51 • 8 Adekvatno odreagirajOtisni i pokaži župniku#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2010  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2010 (1)
Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (3)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (8)
Rujan 2006 (9)
Kolovoz 2006 (2)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Tko sam ja?

Student jedne grane humanističkih znanosti. Reći za sebe boem je pretenciozno, pa ni neću. Između ostalog veliki sam pobornik slobode, ali one u ljubavi, ne robovanju (unatoč nicku). Fotografija je, uz glazbu i riječi, moj najdraži način izražavanja. Imam velike oči kojima promatram svijet i prihvaćam život, iako se ponekad grčevito protiv njega borim. To sam ja, pun fantazija i grešaka, ali čovjekwave

Ovim putem pozivam ljude dobre volje da mi pomognu, tko zna, napraviti novi predložak za moj blog. Unaprijed hvalapjeva


Slijedi popis ljudi čija promišljanja ili uratke volim čitati i gledati redovito i sa zadovoljstvom

Moj prijatelj fotograf
Donin svijet
Athena
Fartello
Neazess




Lista za otpis
O kvazi humanitarnim akcijama (aka 060 pljačka)
O navijačima
O velikom prasku
O katoličkom ekskluzivizmu
O Zagrebu
O paradoksu fenomena Međugorje i o dječjoj vjeri
O cajkerima
O hrvatskoj koristoljubivosti
O limbu 2
O limbu 1
O anemičnom kršćanstvu današnjice
O muljanju navijača
O poštenju 2
O poštenju 1
O pravu na to da budeš budala
O dvoličnom poslodavcu
O duhovnoj tuposti
O Bogu Staroga saveza
O ženskoj izbirljivosti
O osjećajima
Sastojci ljubavi
O ispravnom tumačenju Knjige Postanka
Jad i bijeda hrvatskog novinarstva
Spoznaj sebe
Rastrojeni, a opet iz jednog
Postoji li Bog, pt.1
Postoji li Bog, pt.2
Postoji li Bog, pt.3
Postoji li Bog, pt.4 ili Tko je nalogodavac dobra
O duhovnjacima
Odobrava li Crkva smrtnu kaznu
Bog je lud!
Neka pitanja i pokušaji odgovora o Bogu
O ateistima
Smije li ogorčenje jednoga biti razlog nedosljednosti drugoga
Ima li ljudi u paklu?





DREAM THEATER lyrics


Myspace

Kaj te muči, Njofra????







NEIL YOUNG lyrics

Nova zapovijed

Zapovijed vam novu dajem:
ljubite jedni druge;
kao što sam ja ljubio vas
tako i vi ljubite jedni druge.

Isus Krist


myspace




Želite li me kontaktirati privatno??? Ok, here you go:

horvatinjos@gmail.com




Špijunka

Myspace layouts




Free Web Site Counters




Ajde, ajde, možete vi i bolje

Autor i scenarist:

Hvala što me čitate, živjeli! :)





Web Hrvatska