ponedjeljak, 23.07.2007.
Pitanje patnje ili postoji li Bog pt. 3
Postoji jedan misterij pred kojim padaju sve znanost na koljena, pred kojim gmiže i šuti čak i teologija. To je pitanje patnje i smrti.
Ako je Bog dobar zašto dopušta da patimo? Zar je On mazohist? Zar ne može pomoći? Zar ne može spriječiti zlo? I baš kao što sam napisao da pred tim pitanjima šute sve znanosti, tako i ja mogu samo lupetat, a u biti ne reći ništa.
Čovjeku kada je dobro tada ne razmišlja o tim pitanjima, no prije ili kasnije svakog čovjeka zadesi zlo! Nedavno samo sjedio pred kućom kada sam vidio ptiča koji je ispao iz gnijezda. Sjetio sam se dijetinjstva i zamislio sebe kako pomažem tom ptiču, radim mu gnijezdašce, pokušavam ga hranit, no uzalud. No, sjedivši ispred kuće odlučio sam ne miješati se u ptičev put. Stariji sam, pametniji i razum mi je govorio da ga pustim i to sam učinio, za razliku od dijetinjstva kada bi, vođen emocijama, silom pokušao spasiti vrapčića. Tada mi pade u oči razlika moga ponašanja sada i od prije nekih 10 godina i zapitah se kako tek Bog, koji je apsolutni razum, ispravno postupa kad prepusti nekoga patnji ili smrti. Ako sam ja sa svojim ograničenim umom spoznao da je bolje ne dirati ptiča, jer upravo ne diranjem činim ispravnu stvar (u onom slučaju), koliko je tek ispravno Božje apsolutno djelovanje koje djeluje svrhovito. I lako je to tako zamijetiti na primjeru ptičice, no uskoro razbolio se moj mali psić. Sada sam se opet pitao kako sad to? Gledaš to nevino četveronožno stvorenjce kako pati i pitaš se ima li to smisla??? Sada me više priča sa ptičicom nije zadovoljavala. No, kako vrijeme ide tako u čovjeku raste neka klica ustrajnosti i hrabrosti pa se lakše nositi sa time. Pitam se, jer sam pošteđen, za sada, takvih stvari, kako je kada čovjek pati, boluje, umire? Kako pronaći smisao u takvim tragedijama? Kršćanski nauk govori da je trpljenje spasonosno, no slaba je to utjeha kada gledaš da dijete, koje je nevino, pati. Znam, Bog je stvorio evolutivni svijet u kojem bića posjeduju samostojnost, razvijaju se vlastitom aktivnošću. I ako se zlo događa na nivou nesvjesne prirode onda je teško zaključiti da je to zlo. Čovjek je na temelju materijalnosti podlegnut prirodnim procesima - kada oni pogode čovjeka i on trpi, to je fizičko zlo, a Bog koristi fizičko zlo kao sredstvo za ostvarenje većeg dobra. Uzmimo bol, pomoću boli shvaćamo da nešto treba liječiti.
Pomoću cijele ove priče možemo zaključiti na Boga jer upravo pobuna protiv patnje i zla je dokaz da tražimo smisao. Tražeći smisao u patnji i zlu, čak i ako ga ne otkrijemo konkretno, dolazimo do spoznaje suvislosti, a time priznajemo Božje postojanje, a ako Bog postoji, čak i ako ne razumijem zašto i kako, patnja ima smisla. Pitanje je samo hoću li to prihvatiti na ovaj ili onaj način.
I mene teško uvjere ove priče, ali imaju smisla, zar ne?????
