utorak, 02.10.2007.
Tko je nalogodavac dobra?
Nakon određenog vremena strepnje i (sada znam) uzaludnog nerviranja poradi ispita ponovno me evo u virtualnom kutku, odnosno zatvoru...jer ja robijam.
Htio bi pisat o čudnoj pojavi u prosječnom čovjekovu životu, a to je poriv da čini dobro. Naime, koliki god čovjek bio gad, ili koliki god bio dobričina, čovjek uvijek teži ka tome da čini dobro. U redu, ako je netko dobričina to se podrazumijeva, ali ako je, slikovito rečeno, govno kako to da teži ka činjenju dobra?
Upoznao sam mnoge ljude, dobre, loše, srednje, čudne, opake, bijednike, ali kakvi god da su bili činili su dobro. Što je dobro? U ovom pitanju leži problem. Činili su dobro sebi. No, koliko god to zvučalo egoistično i ne znam kakvo ne, oni su ipak težili ka činjenju dobra. Njihova izvrnuta percepcija svijeta činila je da dobro kojemu teže vide samo u podilaženju sebi, čak i pod cijenu ugnjetavanja drugog, ali, ponavljam, težili su ka dobrome. Što je čovjek zdraviji to je njegovo dobro opipljivije i drugome, što je bolesniji to je usmjerenije na sebe.
Htio bi biti malo i kontroverzan. Naime, smatram da je i zločinac Staljinovih razmjera bio uvjeren da čini dobro. To ga ne opravdava, ni malo. I nije činio dobro, ali je težio ka tome, mislio je da čini dobro. Ne postoji čovjek koji čini zlo zbog zla, nego želi postići dobro.
Kroz ovaj primjer u biti želim ukazati na nešto treće.
Ako čovjek teži ka tome da čini dobro, tko je nalogodavac toga dobra kojemu teži? Tko je paradigma svega dobroga čemu teži čovjek? Otkud čovjeku taj poriv da sve okrene na dobro?
Da li je to trik majke prirode kako se ne bi istrijebili (ne znam otkud joj samo tako smislena ideja ako je netranscedentna?) ili postoji neko apsolutno biće koje je u samoj svojoj biti čisto i nepatvoreno dobro koje je prema tome i cilj, svrha i smisao svakog živog bića?
A slika........ne znam.....ovaj put je ne znam povezat sa tekstom:)
Pozdrav svima vama koji komentirate i sudjelujete u nastajanju ovog bloga, živjeli:)
