utorak, 05.09.2006.
Ispeci pa reci!!!
U današnje vrijeme ljudi obožavaju pričati (i pisati) o stvarima o kojima tjedno ne razmišljaju ni 15-ak minuta, i to u najmanju ruku kao veliki autoriteti dotične teme. Nedavno pričitah blog od Blini o vjeri. Zanimljivo piše, nema što, ali zasmetalo me je ponešto. Naime, sama se predstavlja kao agnostik iz isto takve obitelji, no ne preže pisati o stvarima koje su joj, u najmanju ruku, nepoznanica. Barata pojmovima koji nemaju veze sa istinom, manipulira polu činjenicama i tvrdi, svom svojom upornošću, jedno, a istina drugo. Najviše me je zaboljelo kada je napisala cijeli manifest "Dopustite da" i poljuvala masu toga, uključujući i teoriju o Evinom nastanku iz rebra, uopće ne shvaćajući pravu poruku Knjige Postanka. Tjeran time i takvim osjećajima napisao sam post o ispravnom tumačenju Knjige Postanka, njenog prvog djela, i copy/paste-at ću ga ovdje. Ostale zablude drage mi Blini nisam obradio, no možda mi se bude dalo koji drugi dan. Nadam se da je post dovoljno jasan da ga razumiju i oni skromnijih intelektualnih mogućnosti i da u buduće neću nailazit na ljude koji bi život dali u nešto što je ZABLUDA.
Knjiga Postanka nije, kako je opće prihvaćeno mišljenje, napisana prva, već među posljednjima u Starom Zavjetu. Napisana je od ruke židovskog svećenika sa jasnom porukom, a dijeli se na dva dijela:
1. Post 1 – 9 – Od početka do kraja potopa ili Prapovijest
2. Post 10–50 – od Noinih sinova do smrti Josipa
Naime, Knjiga Postanka opisuje prapovijest svijeta i čovječanstva, koja se ne može smjestiti u neki povijesni kontekst. Prapovijest smješta na pozornicu pripovijedanja Boga, zemlju i čovjeka, koji su potrebni za daljnju naraciju Knjige Postanka, koja završava smrću Josipovom (onaj Josip kojeg su braća prodala trgovcima te je postao faraonov glavni „ministar“).
Jedan od glavnih preduvjeta shvaćanja Knjige Postanka je stavljanje pisca u kontekst njegovog vremena; razumijevanje političke i gospodarske situacije i kozmologije tadašnjeg čovjeka.
Prapovijest unutar Knjige Postanka želi pokazati da je Izraelov Bog, koji je najprije spoznat kao Bog osloboditelj, i kao Bog Izraelovih praotaca, ujedno i stvoritelj svijeta i čovjeka!!!!
Postoji više tumačenja „stvaranja u šest dana“. Točnije 6, a to su:
1. Doslovno tumačenje
2. Teorija usklađivanja
3. Idealne teorije
4. Mitsko tumačenje
5. Proročko tumačenje
6. Biblijsko – teološko shvaćanje
1. Doslovno tumačenje – svijet je, prema ovom tumačenju, bio stvoren u šest dana koji se doslovno shvaćaju kao dan od 24 sata.
2. Teorija usklađivanja – ova teorija pokušava dovesti biblijski prikaz stvaranja svijeta u sklad sa prirodnim znanostima, te onaj dan u post 1 ne shvaćaju kao dan od 24 sata, nego kao neodređeno vremensko razdoblje. Neki su ovih šest dana poistovjetili sa šest geoloških razdoblja koja su bila različitog trajanja.
3. Idealne teorije – prema ovoj teoriji šest dana stvaranja svijeta su Adamova viđenja: u šest slika bi Gospodin prikazao Adamu stvaranje svijeta, a Adam je to kasnije prenio svojem potomstvu. Pritom se pristaše te teorije nisu pitali da li je moguće da ovakva viđenja prvoga čovjeka ostanu sačuvana i prenesena, s pokoljenja na pokoljenje, kroz više stotina tisuća godina.
4. Mitsko tumačenje – biblijski pisac je upotrijebio, prema ovoj teoriji, za opis stvaranja svijeta stare mnogobožačke mitove, njih obradio i u njih utkao istine objavljena izraelske religije. Ova teorija biblijski opis tretira kao i svu ostalu staroistočnjačku književnost
5. Proročko tumačenje – teorija: kao što prorok gleda buduće događaje, tako je Bogom nadahnuti pisac proročki gledao u prošlost i u tom viđenju vidio kako je Bog stvorio svijet.
6. Biblijsko – teološko shvaćanje – ovoga se drži i katolička crkva, a prema ovom shvaćanju biblijski je pisac stvaranje svijeta prikazao kao uvod u povijest spasenja: polazeći od činjenice Boga spasitelja zaključio je na činjenicu Boga stvoritelja. Stvorio je teološki izvještaj o stvaranju svijeta i čovjeka, izvještaj iz vjere, u vjeri i za vjeru. Ovu je svoju vjeru u Boga biblijski pisac unio i utkao u izvještaj o stvaranju služeći se pritom slikama i predodžbama koje su bile uhodane u njegovo vrijeme i u njegovu svijetu i u kulturi njegova vremena.
Teološki je zaključak da nam Knjiga Postanka ne daje prirodno – znanstvenu analizu nastanka života na zemlji. Značenje pojma „vrsta“ ne možemo učitati iz našeg prirodo – znanstvenog mentaliteta u biblijski kontekst Postanka, već iščitati iz šireg biblijskog konteksta, pronalazeći druga mjesta u SZ gdje se upotrebljavaju slične sintagne: „prema svojoj vrsti“.
Što se tiče Adama i Eve, tog kamena spoticanja, htio bih napomenuti da nije poanta istaknuti patrijarhat ili istaći manju vrijednost žene (????) već slijedeće. Naime, pri stvaranju Eve pisac piše: „Tada Jahve, Bog, pusti tvrdi san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro......“. U originalu na hebrejskom riječ rebro (hacela) znači i strana, i to je sretnije riješenje za prijevod, što bi značilo da je Bog satkao ženu od čovjekove (ne muškarčeve!!!) strane, polovice, i kaže dalje: „Sagradi, zatim, Gospodin Bog stranu koju je uzeo od čovjeka u ženu, te je privede čovjeku“. Poruka je da su žena i muškarac stvoreni jednaki.
Druga stvar je sam čin prijestupa. Uopće nije bitno tko je pojeo plod, već čin odigravanja. Prvo zmija obmanjuje ženu: laž, drugo žena se upušta u razgovor sa zmijom, treće zmija lažno obećaje: sve to je dijalog. Iz dijaloga se kreće na djelo: „Vidje žena da je drvo dobro za jelo i da je ono žudnja očima i da je drvo poželjno za učiniti mudrim.“ (doslovan prijevod): motivacija; „...te uze od njegova ploda i pojede.“: čin; i tada shvate da su goli: posljedice. To je dinamika svakog prijestupa i to je bila poruka: slušaj Gospodina Boga i bit će ti dobro. A to što je žena baš ta koja je uzela plod može se protumačit time što je pisac bio pravi židov kojima je patrijarhalno uređenje sasvim normalni dio života, bio i ostao do danas. Čisti primjer je slučaj sa javnim grešnicama, one su bile krive a nikako njihove mušterije. Jednostavno se kulturološke činjenice moraju uzeti u obzir pri tumačenju knjiga Svetog Pisma, u suprotnome nastaju zablude i kriva tumačenja.
