nedjelja, 09.03.2008.
Povratak idolatriji:(
Potaknut zadnjim rasprama držim širom otvorene oči ne bi li uočio još koji paradoks današnjeg katolika i tako barem jednog potaknuo na zdravu prosudbu i kritiku. Ne smatram se bogom danim podizateljem očnih vjeđa, ali što mi je dano to želim i dijeliti.
U takvom sam raspoloženju prelistavao knjigu Ericha Fromma, Umijeće ljubavi i naišao na fantastičnu dijagnozu poimanja boga današnjeg anemičnog, osjećajima sklonog i s razumom posvađanog kršćanina.
Dezintegracija ljubavi prema bogu dosegla je iste razmjere kao i dezintegracija prema čovjeku. Ta činjenica je u totalnom proturječju s idejom da se nalazimo na vrhuncu religiozne renesanse. Ništa nije dalje od istine. Svjedoci smo povratka na idolatrijsko shvaćanje boga i lako ga je uočiti. Ljudi su tjeskobni, tjeskobniji nego ikada prije, bez principa ili vjere, i osjećaju da nemaju cilja, osim jednog: da idu naprijed. Stoga i dalje ostaju djeca i dalje se nadaju da će im otac i majka priskočiti u pomoć, kad im ona bude potrebna.
Svakodnevni život je strogo odijeljen od bilo kakvih religijskih vrijednosti. Sve je podređeno materijalnoj udobnosti i uspjehu na tržištu personalnosti. Naoko, nesvjetovni i duhovni kršćani su pošteđeni te podređenosti, no istina je suprotna. Čovjek istinskih religioznih kultura bi se trebao moći usporediti sa dijetetom od 8 godina, kojemu je potreban otac (bog) kao pomoćnik, i koje počinje primjenjivati u svom životu njegova učenja i principe. Suvremeni je čovjek poput dijeteta od 3 godine koje plače za ocem (bogom) kada ga treba, ali je inače, kada se smije igrati, posve samo sebi dovoljno.
U tom pogledu, po infatilnoj ovisnosti o antropomorfnoj slici boga, a ne transformirajući život prema njegovim principima, današnji kršćani su bliži primitivnom idolatrijskom plemenu nego, primjerice, religioznoj kulturi mračnog srednjeg vijeka. Moderni je čovjek sebe preoblikovao u robu; on doživljuje svoju životnu energiju kao investiciju koja mu mora donijeti najviši profit, uzimajući u obzir njegovu poziciju i situaciju na tržištu personalnosti. On je otuđen od sebe, svoga bližnjega. Njegov je glavni cilj korisna razmjena njegovih vještina, znanja, njega samoga, njegova paketa ličnosti, s drugima koji su jednako spremni za poštenu i korisnu razmjenu.
Što može pojam boga značiti u takvim uvjetima? On je preoblikovan iz svog originalnog religioznog značenja do onog koje odgovara otuđenoj kulturi uspjeha. U religijskom preporodu najnovijeg vremena vjerovanje u boga je transformirano u prihološku vještinu koja pomaže u konkurentskoj borbi.
Usudit ću se nabrojati samo neke knjige katoličke tematike: Vjerom do zdravlja, Molitva koja ozdravlja, Želim se promijeniti, Želiš li ozdraviti, Molitva za ozdravljenje itd. Neprestano se protura ideja o snazi pozitivnog mišljenja i kojekakve druge metode, a uopće se ne postavlja pitanje je li naša dominantna zaokupljenost uspjehom sama po sebi u skladu sa duhom monoteističkih religija, posebno kršćanstvom. Baš naprotiv, u taj viši cilj nikada se ne sumnja, ali se zato vjera u boga i molitva preporučuju kao sredstvo za povećanje šansa za uspjeh. Nije li najčešća molitva kršćanina za osobni mir u duši, kako bi što bolje funkcionirao i što više uspjeha požnjeo? Istini sklon čovjek zna kako je najveća borba u čovjeku borba za smislom i borba sa samim sobom, moleći za mir ne molimo li za prečac koji će nas povesti na put bez boli, na put uspjeha. Isus je sam rekao da je donio mač, a ne mir - donio je mač istine koji nam je dao da njime siječemo sami sebe, a time otkrivamo njega, apsolutnu istinu. I baš kao što moderni psihijatri preporučuju namješteniku dobro raspoloženje kako bi bolje privlačio kupce, tako neki svećenici preporučuju ljubav prema bogu kako bismo imali više uspjeha. "Učiniti boga svojim partnerom" više znači učiniti boga svojim poslovnim partnerom nego što bi značilo: postati s njime jedno u ljubavi, pravdi i istini. Bog je pretvoren u prilično udaljena generalnog direktora poduzeća "Svemir d.d.", za kojega znamo da je ondje i da upravlja kabareom.
I zaista, nije li današnjem kršćaninu iskliznula iz ruku iskrena i nepatvorena duhovnost, a u rukama mu ostala samodostatna želja za uspjehom, mirom, materijom? I iako nedjeljom slušamo "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem", ne dajmo se zarobiti površnim razumijevanjem i grcati od želje za mirom, spokojem, zadovoljštinom, jer nećemo toga naći, već taj Kristov mir koji nam daje prihvatimo onako kako nam je i dan - kao mir koji ne teži nasilju, posjedovanju drugoga!!!
